Početna Blog Darijin blog: Iskustvo zvano Autobusni kolodvor Zagreb

Darijin blog: Iskustvo zvano Autobusni kolodvor Zagreb

313
0

Iskreno, taj kolodvor mi je gotovo uvijek s nečim dizao tlak, al’ danas me, da prostite – raspizdio.
Dolazim na godišnji iz Minhena i pokušavam uhvatit bus za Brod koji ide za pola sata. Naravno nakrcana sam sa stvarima. Najprije mi digne tlak to što nema nigdje nikakav lift (iako znam da nema, al’ mi sama ta činjenica uvijek digne tlak), a onda one pokretne stepenice koje čak ne idu cijelom dužinom već od pola. Znači morate prvo tegliti stvari običnim stepenicama, onda dođete do platoa od cca. 4 koraka, i onda tek imate te pokretne, koje su toliko sa strane da mislim da hrpa ljudi ne zna za njih. Pa čovjek se priupita: već kad ste stavljali pokretne stepenice, pa majku mu milu, niste li ih mogli stavit cijelom dužinom. Palo mi na pamet da su možda kupljene na rasprodaji. Zamisli razgovor: „Šefe, uletila nam prilika da uštedimo na pokretnim štengama! – Kako? – Ima jen oglas, prodaju takove štenge… Hm, al ima jen problem, nama trebaju od 7 metri, a ove što se prodaju u oglasu su 3, al’ velim vam, tri put su jeftinije. – Ma može Štef, kupuj i zovi direktora gradnje, nek ih nekak negdi uglavi, a lovu delimo pol-pol. – To šefe, znal sam da je dobro kaj sam to zmislil.“ Ili je situacija bila takva da je jednostavno kao projektant bio zaposlen netko preko veze i nestručan, kako to već kod nas biva, pa nije znao dobro izračunat. Jer nekog logičnog obrazloženja ja ne vidim…

Slijedeća situacija: Dolazim na šalter, na njemu preko ljeta rade i studentice, naravno tip top dotjerane, i do u detalje našminkane, ali đžaba im jer im se lice toliko sjaji od vrućine da nikakvi slojevi pudera to ne mogu spriječit, jer naravno, autobusni kolodvor nije klimatiziran, ali ajde, to i nije toliko problem za nas putnike, koliko za radnike. A propos studentica, stranci će si mislit, jebate kakva je ovo zemlja kad im na šalteru autobusnog kolodvora rade ovakve ženske, mora da su im onda sve žene predivne i time će one, nit orale nit kopale, utjecati na pozitivnu promociju iste, hehe.

I dobro, ja umorna od puta, razmazane šminke koja je nastala kao posljedica prespavane pola Austrije i cijele Slovenije, s ogromnim podočnjacima jer sam putovala nakon noćne smjene, stojim naspram ne tako ljubazne mlade dame. Dobar dan. – Dobar dan. – Molim vas kartu za Brod sad u pola 5. – 107,00 kn. – Dobro, mogu platiti u eurima, jelda? – Ne, samo kune. – Pa kako ne, prije 3 mjeseca sam bez problema platila u eurima. – Ne, ovdje ne primamo eure. – Ok. Hvala. Okrenem se i odem promijenit eure u valjda najskupljoj mjenjačnici u zemlji, i mislim si, živčana naravno: pa gdje to ima, znači u turističkoj zemlji tj. zemlji koja petinu prihoda dobiva od turizma, i još bolje, članici EU, u kojoj je euro valuta, mi smo imali, ali smo u srcu sezone na Autobusnom kolodvoru Zagreb, izgubili mogućnost plaćanja eurima. Šta reći…

Nadalje. Odem kupit vodu, bočicu, pola litre. „7 kuna“, kaže teta blagajnica, koja pak izgleda sasvim suprotno od onih preko (premršava, umorna, izmoždena, ali opet topla, ljubazna i s osmijehom na licu) i nekako potpuno utjelovljuje i ocrtava hrvatsku zbilju. SEDAM kuna! Jesam li ja luda ili šta, pola litre vode, Jane, sedam facking kuna. Aj dobro. Pročitam onu poruku, reko da vidim šta kaže citat koji košta sedam kuna. Pa kaže: „PORUKA ZA TEBE: Život je kao voda s izvora. Teče u beskonačnom broju oblika.“ Nisam baš sigurna da sam shvatila bit, jer ok, život ima bezbroj oblika, a sad koliko je kao takav beskonačan, hm… dok se voda prilagođava svakom obliku u kojem se nađe, određuje ju prostor, oblik, materija, jel, ali brate voda s izvora ima manje-više par oblika, ili izvire odozdol pa stvara jezerce, ili curi k’o s pipe… A teče, koliko mi je poznato, vazda u gotovo istim oblicima, a ne njih bezbroj. Znači i poruka za sedam kuna mi je digla tlak. Jebemti i mene i filozofiju, hehe.
Ajmo dalje. WC-i na Autobusnom kolodvoru Zagreb… Ne znam hoću li uspjeti opisat, ali izgledaju komično zbog ulaza u njih. Na ulazu su kao mala staklena dvokrilna vratašca koja se otvore nakon što ubaciš 3 kune, ali to je toliko usko i nezgodno, jer ljudi moji, znači pričamo o KOLODVORU, mjestu na kojem cirkuliraju putnici koji imaju minimalno ruksak, ili barem jedan kofer, i onda kad se trebaš provuć sa svim stvarima kroz ta vratašca, pa izlomiš se živ. I mislim da netko tko je malo korpulentniji nema šanse da prođe. Da zaključim: debelim i ljudima sa više putnih stvari, nema pišanja na AKZ. I da, nema sapuna….

E onda, spuštanje na perone. Prilazeći velikom natkrivenom prostoru na kojem se nalaze sjedalice (one plastične kao sa stadiona, ali to mi zapravo ne smeta, no doprinosi osjećaju zapinjanja u sedamdesetima) nailazite ponovno na ista ona vratašca kakva su i na ulazu u WC, jedino što se ova ne otvaraju i ne zatvaraju i možete ih obići sa svake strane, a jedno, brat bratu 5 do 7 metara. Dakle, ta vrata, ili kako ih već nazvati, tamo stoje već godinama, ne znam jesu li ikada imala svrhu kojoj su namijenjena, ali ako i jesu, a sad više nemaju, pa zašto ih nitko ne makne, samo prave sprdnju. Samo spuštanje na perone meni je najteže od svega, jer su stepenice strme i uske, i baš je teško teglit kofer prema dolje. Lifta ili nekakvih pokretnih stepenica, naravno nema, valjda kada se kolodvor gradio nisu još bile izumljene ili šta ja znam… Uglavnom, fizički je poteško samo to silaženje.

Ljudi moji, ponekad na tom mjestu imam osjećaj da sam došla u sedamdesete, ili kao da sam na pripremi seta za Crno-bijeli svijet. U realnost me vraćaju te studentice sa šaltera, jer sedamdesetih i osamdesetih studentice nisu tako izgledale, nisu se furale na manekenke i top modele, dotjerane i našminkane do zadnjeg detalja, već na nekakav rock, novi val, otkačene frizure, opuštenu, a opet seksi odjeću, šminku zbog koje ne izgledaš umjetno, već ju koristiš da istakneš vlastitu individualnost i posebnost…. No dobro.

Ne znam u čijem je vlasništvu, kakvoj koncesiji ili šta već, ali to mjesto pod hitno treba renovaciju, pogotovo jer se zadnjih par godina hvalimo kako je i Zagreb postao zanimljiva turistička destinacija i da su noćenja sve popunjenija. Doduše, ja sam se začudila što u Njemačkoj ubiti baš i nemaju autobusne kolodvore, tipa u Frankfurtu ulaziš i izlaziš maltene na ulicu, to su više kao autobusna stajališta kod njih, ali oni su i tako bazirani na željeznički prijevoz pa valjda zato. I uostalom, šta me briga za njih.

Na koncu, najbitniji dio putovanja: Dok ovo pišem, vozim se u busu prema svojoj pitomoj i toploj Slavoniji. Ostavljam iza sebe i AKZ, i manekenke, i mjenjačnicu, a naravno i Dojčland (još od slovensko-hrvatske granice). Promatram okolinu, njive su pune bala, to mi je jedan od najdražih prizora još od kad sam zbog faksa napustila svoj zavičaj i tada u potpunosti osvijestila značenje tog pojma. ZAVIČAJ – jedna od najmilijih riječi. Emocije se bude, suzdržavam suze… Sada sam samo 200 kilometara udaljenija, a sve je 200 puta jače. Što se smanjuje udaljenost, povećavaju se emocije (fizičari, sociolozi, psiholozi sigurno imaju naziv za to stanje.) Vozač, stariji gospodin, nekako brižan i topao, vidiš na njemu da je dobar, moj Slavonac, će mi stat na jednom stajalištu na autoputu pa da je mojima bliže doći po mene. Kaže: ne smiju baš to radit, ali ajde stat će mi. I odmah mi je ljepše. Daleko sam. Daleko od svega, bliže svojoj avliji, bliže kući.

Živili!

Ostavi odgovor

Unesite komentar
Molimo unesite ovdje svoje ime