AZIL ZA MEDVJEDE: Lijepa priča s Kosova

Tek se probudivši iz zimskog zna, smeđi medvjed Ero lijeno se kreće između drveća u parku na Kosovu i uživa u životu uz svoju debeljuškastu partnericu Miru. Do prije osam godina bio je jedan od medvjeda privezanih lancima ispred restorana, prisiljenih da piju alkohol i zabavljaju goste u suludoj i okrutnoj praksi, popularnoj na Kosovu u godinama nakon rata sa Srbijom.

Ero je jedan od dvadesetak medvjeda koji su spašeni toga zlostavljanja i sada žive u utočištu pokraj Prištine površine 16 hektara, među drvećem, bobičastim grmljem i umjetnim jezercima. Rijetka je to uspješna priča o zaštiti prirode na Kosovu gdje i 13 godina nakon proglašenja neovisnosti prevladavaju siromaštvo, korupcija i političke krize.

Očuvanje prirode nisko je na listi prioriteta što se vidi po naslagama plastičnih vrećica uz obale rijeka i prometnice i crnom smogu što ga termoelektrane odašilju u zrak.

“Od početka nam je bilo jasno da je spašavanje medvjeda samo prva faza mnogo većeg projekta, podizanja svijesti o potrebi čuvanja prirode”, kaže Arim Mahmuti, direktor azila za medvjede. “Kosovo pripada nama, naš okoliš isto i mi smo za njega odgovorni”, rekao je.

Vojnici iz Austrije pokretači ideje o azilu za medvjede

Priča o azilu počinje nakon što je skupinu austrijskih vojnika koji su 2011. stigli na Kosovo u sklopu misije KFOR-a šokirao pogled na medvjede u kavezima. Uzbunili su svoje veleposlanstvo koje je potom pozvalo mjesne vlasti da prekinu s takvom praksom.

Kasnije je dogovoreno da austrijska nevladina organizacija Four Paws (Četiri šape) osnuje utočište na zemljištu koje im je ustupio grad Priština. Mnogo je teže bilo spasiti medvjede iz kandži njihovih vlasnika. To su naposljetku morale provesti specijalne policijske snage, sjeća se Dardan Gashi, koji je u to doba bio ministar zaštite okoliša i ključan zagovornik projekta.

“Neki od vlasnika bili su kosovski ratni veterani koji su mislili su da su nedodirljivi i da se nitko neće usuditi uzeti im medvjede”, rekao je AFP-u.

Medvjede je, pak, prije transporta trebalo uspavati jer su bili traumatizirani i agresivni. Prva stanovnica azila bila je Kasandra, smeđa medvjedica koju je vlasnik ostavio u kavezu ispred restorana kad mu je propao posao.

“Bila je u užasnom stanju, u metalnom kavezu ne većem od dva puta tri metra, izložena svim mogućim vremenskim uvjetima”, kazala je Roswitha Brieger, supruga tadašnjeg austrijskog veleposlanika u Prištini, drugog ključnog faktora u projektu. Mjesecima je živjela u vlastitom izmetu i preživljavala od hrane koju su joj donosili samilosni ljudi.

Ove životinje ipak ne jedu ljude

Mustafe Gashi, 57-godišnji radnik u azilu, sjeća se kako su ga kao dijete sa sela plašili medvjedima. Stariji su im govorili da će nas pojesti ako odlutamo od kuće. Gashi je ondje zaposlen kao zaštitar dok se azil još gradio. Kasandra je bila prva na koju je pazio i među njima se razvio poseban odnos.

“Shvatio sam da me neće pojesti”, smije se. Sjeća se i kako je bočicom hranio tri mladunca koje su dovezli u utočište kad im je majka ustrijeljena.

“Nikad u milijun godina ne bi pomislio da ću držati medvjedića u naručju i odgajati kao svoje dijete”, dodao je Gashi, priznavši da o svojim sinovima nikad nije brinuo kao što brine o medvjedima.

Od 2014. na Kosovu nema nijednog medvjeda u zatočeništvu, kaže direktor Mahmuti koji sada pokušava pronaći dom jednom lavu i nekolicini vukova koje su pronašli u ilegalnom privatnom vlasništvu. Azil zapošljava tridesetak ljudi. Godišnji proračun, otprilike 400.000 eura, uvelike financira organizacija Four Paws.

U protekloj godini imali su 40.000 posjetitelja, većinom obitelji i studenata.

“Ovo je uspješna priča”, kaže 39-godišnji aktivist Milot Kurshumlia i nada se da neće biti posljednja. “Ovdje vidimo kako korisna može biti interakcija institucija, građanskog društva i aktivista za zaštitu prirode”, zaključio je.