Početna Blog Darijin Blog: Susretanje i učenje

Darijin Blog: Susretanje i učenje

301
0

Moji najdraži zvukovi: dječja graja, ptičji pjev i glazba.

Balkon mi gleda na livadu pokraj koje je dvorište od vrtića. Kada sam kolegi Nijemcu rekla da mi  „balkon gleda na…“, čudio se mom njemačkom jer – kako balkon može „gledat“, pa nema balkon „oči“, jelte, hehe. (Eto koliko je naš jezik bogat i nekako „pjesnički“.) Ma mislim si, nemaš ti pojma, neka moj balkon „gleda“ i neka sam ja dobila svoje najdraže zvukove „u dvorištu“, pa makar i u Njemačkoj…

Šta možemo, Bog ti negdje uzme, drugdje ti da…

Jednom sam tom istom kolegi rekla kad me pitao kako mi je u stanu, da ujutro čujem samo ptice, ali ja sam, ne znajući množinu riječi „ptica“, rekla da uživam, pogotovo ujutro, i da čujem „fuegeln“, a to vam znači, da prostite, hebanje. Možete mislit njegovu reakciju. Srećom pa mi je drugi kolega koji je prisustvovao mom obrazlaganju – Bosanac (koji je ovdje odrastao, pa zna svakakve riječi) prosvijetlio pamet.

Naučila sam tu prostu riječ za sva vremena, hehe.

Sjedim često na balkonu i promatram te divne male ljude. Tu kao da je cijeli svijet u jednom – mali crnac, mali Balkanac, mali Nijemac, mali Azijat, i neka mala šašava i slatka djevojčica – kao igraju nogomet. Razmišlja čovjek tada kako bi ovaj svijet mogao biti divno mjesto.

Sigurna sam da je tako i zamišljen. Toliko različitosti: rasnih, kulturoloških, nacionalnih, a toliko zajedništva… Biti dijete je zaista najljepše razdoblje u životu čovjeka. Mogli bismo toliko toga spoznat vrlo jednostavno – promatrajući djecu.

Gdje god čovjek otišao, nešto ga „tamo negdje“ nečemu može naučiti, i toga se trebamo držat – učiti na svim svojim putovima, od svih svjetova u kojima se nalazimo, upijati svako susretanje, svako iskustvo, osobito ono pozitivno. Jer čovjek može i u svom malom selu susresti razne svjetove, a može biti u milijunskom gradu i ne susresti nikoga, ne naučiti ništa…

Zato, rastimo u zajedništvu, promatrajmo, upijajmo, poštujmo one različite, učimo nešto iz kultura koje susrećemo (a u Minhenu ih se susreće mnogo i svakodnevno – to je moja zbilja, taj Minhen, zato ga i spominjem jer iz te okoline doživljavam svakodnevicu), ne osuđujmo, izvlačimo ono najbolje iz svih situacija i ljudi na koje „nabasamo“ na svom putu. I dajmo sve od sebe. To će nam se na koncu pikat.

A glazba? Srećom pa imam internet i srećom pa je netko izmislio YouTube – svaka li mu čast, vala.

(„Vala“ – utjecaj bosanaca, hehe).

Živili!

 

Darija Haring

 

Ostavi odgovor

Unesite komentar
Molimo unesite ovdje svoje ime