Herdman, Davies i družina ne idu na odmor u Katar, ozbiljno računajte na njih!

Hrvatska je u skupini na Svjetskom nogometnom prvenstvu koje će se održati krajem ove godine u Kataru dobila za protivnike Belgiju, Maroko i Kanadu. Mahom su reakcije i stručnjaka i običnih ljubitelja nogometa da je skupina dobra, lagana i da bi sve osim prolaza Hrvatske bio debakl. Slažem se, Hrvatska bi trebala proći dalje ali skupina je sve osim lagana. Skupina je teška i bodovi će se rudariti u svakoj utakmici. Donosim Vam Kanadsku nogometnu priču poslije koje ćete se uvjeriti da Hrvatskoj uz Belgiju neće nimalo biti lako izaći na kraj sa kvalitetama koje posjeduje Kanada, od talenta do “mudrice” izbornika spremnog na sve. A tu je i Maroko Vahida Halilhodžića, jedinog izbornika u povijesti koji je 4 reprezentacije odveo na Svjetsko prvenstvo ali o njima ćemo drugom prilikom uskoro.

U Vancouver Whitecapsima je odigrao 30 i kusur utakmica na lijevom krilu, 16 na desnom, a po dolasku u Bayern mu se posrećilo i “svanulo” dok je nekim suigračima pao mrak na oči jer ozljede su ih izbacile iz radnog pogona Nike Kovača. Stoga je uslijedio jedan od najboljih poteza hrvatskog stručnjaka da primoran baci u vatru Alphonsa Daviesa na lijevog bočnog. Golobradi mladić koji je svoj transfer u Bayern zaradio igrajući na krilu i pred Bayernovim skautima željnim pronalazaka novih Robbena i Riberya, obećavajući golovima i asistencijama u MLS-u, našao se u nevjerojatnoj situaciji. Dobio je priliku u prvoj postavi, ali na mjestu na kojemu nikada nije odigrao nikakve ozbiljnije minute i pred njim je bilo veliko iskušenje. Neiskustvo i neprirodna pozicija ali vrlo osjetljiva gdje si izložen većoj mogućnosti da ćeš pogriješiti i gdje se greške ne praštaju. Vrlo lako je ta šansa mogla postati noćna mora i čak do te mjere da mu zaključa vrata ozbiljne karijere u Bayernu. Dovoljno je nekoliko loših utakmica, par grešaka, mladost i pad samopouzdanja, gubitak vjere trenera jer u Bayernu nema vremena da se čeka ikoga…

Igrao se nogometa

No, tu se javlja ona “pravda” koju spominjemo vazda kada netko u životu proživi teške trenutke pa mu se onda nakon toga, kad-tad, sreća osmjehne i jednostavno mu krene u životu. Njegovi su roditelji pobjegli iz Liberije od rata jedva izvlačeći živu glavu i preko Obale Bjelokosti doprli do izbjegličkog kampa u Gani. Tu, u izbjegličkom kampu, rodio se Phonzie, simpatični dječak, svima vrlo lako drag i lik nevjerojatne pozitivne energije kao da je sve suprotno od onoga gdje se rodio, kako je odrastao i šta je proživio na putu od blata kampa do države koja nudi sve i prihvaća odbačene.

Kada nije bio u školi pomagao je roditeljima ili trenirao nogomet. Zapravo, u brojnim intervjuima kaže da ispočetka nije niti doživljavao svoj streloviti karijerni uspon. Sva sreća da je tako, samo je zabavljao se i uživao igrajući nogomet. U toj igri oborio je nekoliko rekorda kao najmlađi debitant u MLS-u, reprezentaciji i kao najmlađi strijelac, također. Fantastične fizičke predispozicije dečka od 1,83 metra koji je čisti mišić omogućile su mu da vrlo brzo pohvata neke stvari u hodu, što se tiče taktičkih zahtjeva i prilagodbe u Bundesligi. Ako se katkada nije znao dobro pozicionirati, to je nadoknadio nevjerojatnom eksplozivnošću i brzinom. Ne postoji igrač koji ga može “otresti” i pobjeći mu. Možete ga predriblati, ako vam to pođe za nogom, ali svejedno će vas opet sustići već za samo par metara. Nevjerojatno je bilo gledati neke njegove šprintove u kojima je jurio i dostigao protivnika koji se obrušavao ka Bayernovom golu. Potpuno nadrealno. Sasvim mu je “običan dan u uredu” šprintati i pred sami kraj utakmice brzinom od preko 37 kilometara na sat.

Upravo je jedan takav šprint i dostizanje lopte prije protivnika, a zatim i nekoliko driblinga, preokrenulo tok utakmice koju je Kanada na koncu dobila 4-1 protiv Paname prošle godine, ali taj potez je prelomio meč. Taj potez je doveo Kanadu u vodstvo od 2-1 usred kvalifikacija za Katar. To su bili prijelomni trenutci trasiranja puta prema Svjetskom prvenstvu.

Uzlet nogometa u zemlji hokeja

Kanada je do sada samo jednom nastupila na Svjetskom prvenstvu i to daleke 1986. godine u Meksiku. U Kataru će se naći tek drugi puta na velikoj smotri, i vjerujte mi na riječ, neće biti samo statisti.

Bilo bi pretjerano reći da se sa pojavom Alphonsa Daviesa i nogometna reprezentacija Kanade pokrenula ali činjenica je da su igrali četvrtfinale Gold Cupa 2017. i 2019. godine, te polufinale na posljednjem izdanju gdje su ispali tek u 9. minuti nadoknade.

Daleko od toga da je Phonzie sām. Ima savršenog partnera u napadačkim akcijama, nekoga tko savršeno dobro koristi njegove prodore i ubačaje u šesnaesterac. Lilleov napadač, Jonathan David, upisao je do sada 27 utakmica za Kanadu i zabio 20 golova. Uz njih dvojicu, Kanadu prema Kataru su gurali i Cyle Larin, lijevo krilo Bešiktaša koji za Kanadu ima 47 nastupa i 23 postignuta gola. Tu su još i Steven Vitoria, Jonathan Osorio i Tajon Buchanan te neuništivi Atiba Hutchinson – trideset devetogodišnji internacionalac sa preko 300 nastupa za Bešiktaš i 92 za Kanadu.

“400 pročitanih knjiga = 400 odigranih profesionalnih mečeva”

Samo 8 godina stariji od Atibe je John Herdman, kanadski selektor – čovjek u čijem uredu se posljednje gasi svijetlo. Radoholičar o kojemu svi oni sa kojima je surađivao govore da takva predanost mora polučiti uspjeh. Englez koji u CV-u ima iskustvo u Sunderlandovoj akademiji, jedino iz domovine, jer je 2001. prihvatio vrlo čudnu ponudu iz Novog Zelanda i otisnuo se daleko od svih raditi u omladinskim pogonima “bogu iza nogu”. Prošao je Novi Zeland uzduž i poprijeko da bi 2006. dobio posao da vodi Novozelandsku žensku reprezentaciju, sve do 2011. kada preuzima kanadsku žensku reprezentaciju. Nastavio je strpljivo i predano rudariti, a nagrada u vidu još jedne prirodne stepenice naprijed bila je selektorska fotelja muške reprezentacije Kanade. Dakle, ne smijemo smetnuti da uz junaka ove priče Phonzia, i gore navedene predvodnike najnovijih nogometnih uspjeha, konačni potpis usponu kanadskog reprezentativnog nogometa daje John Herdman.

U 41 utakmici na selektorskoj funkciji bilježi 29 pobjeda, 4 remija i 8 poraza. Koliko na prvu, varljivo, izgleda da Alphonso Davies sam vuče ovu reprezentaciju kao njen glavni lik, toliko valja biti uviđavan i odati priznanje Herdmanu da je postavio sustav koji ipak ne ovisi samo o jednom igraču. Svoj posljednji uspjeh, dolazak do polufinala Gold Cupa, ostvarili su bez Phonzia koji je bio ozlijeđen. A i sada, u samoj završnici kvalifikacija kada su igrali odlučujuće utakmice – Alphonso Davies se oporavljao u Münchenu od posljedica zaraze korona virusom. Riječ je o jako studioznom tipu, pravom štreberu koji je jednom prilikom za Guardian kazao da bi mogao biti jednako uspješan trener onaj tko je pročitao 400 knjiga kao i onaj tko je odigrao 400 profesionalnih utakmica?!

Ovisno o protivniku sklon je često mijenjati i prilagođavati sustav pa smo tako mogli gledati Kanađane kako igraju 4-2-3-1, 4-3-3, 4-4-2, 5-4-1, 3-5-2 i 3-4-3.

Vremenske zone, kanadska zima i umjetna trava

Morate znati i ovo pa da shvatite o kakvom liscu se radi. Za dva meča u proteklim kvalifikacijama protiv Kostarike (pobijedili 1-0) i protiv Meksika (2-1) izabrao je da igraju u Edmontonu na sjeveru i na stadionu sa umjetnom podlogom ali i okruženju gdje je Alphonso Davies proveo većinu djetinjstva i gdje se osjeća “kao kod kuće”: “Želimo maksimalno otežati svojim protivnicima tako što će putovati kroz vremenske zone, sletjeti na kanadsku zimu i igrati na podlozi koja im se nimalo ne dopada”, izjavio je prefrigani Herdman.

Riječ je o specifičnim kvalifikacijama gdje je svako gostovanje izazov na svoj način, gledano i samo na klimatske uvjete i putovanja. Svugdje te očekuje nešto posve drugačije. Nije riječ o elitnim reprezentacijama, ali njegov rad valja svakako pohvaliti i vrednovati. Netko tko se bez problema zabije godinama u nenogometne zemlje poput Novog Zelanda i Kanade i strpljivo gradi svoj nogometni put uz to prinoseći rezultate je najblaže rečeno nogometni fanatik.

Znate, John Herdman odveo je reprezentaciju Kanade na Svjetsko prvenstvo gdje su bili samo jednom, davne 1986., reprezentaciju u kojoj su donedavno reprezentativci morali čuvati svoje dresove poslije utakmica i nositi ih kući da se operu za slijedeći nastup.

Dugogodišnji predan i strpljiv rad su došli na naplatu, Kanada je nagrađena za kvalitetan projekt.

Bez strategije, zdravog projekta nema ništa. Samo slučajan uspjeh. Herdman je od početka znao i vjerovao da će se pojaviti kad-tad na Svjetskom prvenstvu i tada su mu se smijali, a sada s pravom trebaju strepiti svi protiv njih jer nitko se neće poigrati s ovom zanimljivom skupinom nogometaša iz zemlje hokeja.