OVAKO VIŠE NE IDE: Zašto je medicinska sestra iz Münchena napustila posao

• Medicinska sestra Lea Vinojčić je dala intervju Abendzeitungu
• govori o razlozima napuštanja medicinske branše
• intervju u cijelosti prenosimo uz odobrenje gđice Vinojčić
• Slušaj Radio Putokaz

Lea Vinojčić napustila je posao medicinske sestre u minhenskoj klinici nakon mnogo godina . U intervjuu za Abendzeitung rekla je da više ne može pomoći drugima nakon što je shvatila da ju posao i samu čini bolesnom.

AZ: Sjećate li se trenutka kada ste odlučili dati otkaz?
LEA VINOJČIĆ: To je bila spontana odluka. Bila sam na poslu prije dva ili tri tjedna i na odjelu je opet bio totalni kaos. Zvono kojim su nas pozivali neprestano je zvonilo. Morala sam voziti pacijente uokolo; par ih je bilo dementnih, što zapravo znači da im treba više vremena za brigu. Ali nije bilo vremena. Bila sam pod stresom, željela sam pomoći, ali nisam imala vremena. I zvonjenje cijelo vrijeme. Tada sam odjednom pomislila: “Dobro, dosta je. Promijenit ću zanimanje.” Dala sam otkaz ubrzo nakon toga.

Radikalni korak.
Samo sam primijetila da to za mene ne može ovako dalje. Postala sam medicinska sestra jer sam htjela pomagati ljudima. Ali to nije pomoć ako se pritom i sami razbolite .Posao me doveo do depresije. Ne mogu više ovo.

“Drugi val? Potpuno smo preopterećeni”

Mislite li na stres izazvan Coronom?
Corona je sve pogoršala, ali depresiju sam dobila prije Corone. Tada je došao prvi val i ništa se nije promijenilo. Sad imamo drugi val, i opet su svi potpuno preopterećeni. U posljednje vrijeme dva vojnika pomažu na odjelu, poslužuju hranu i takve stvari. Ne mogu reći da ne pomažu – ali ni to nije veliko olakšanje, uopće nisu osposobljeni za to. Ali pandemija je iznimna situacija, imam razumijevanja za to. Jednostavno nemam nade da će nakon toga išta biti bolje.

Što bi se trebalo promijeniti?
Najveći problem je kadrovski. Jednostavno imamo previše pacijenata za koje bismo se trebali brinuti. Ali organizacija je također problematična. Ovo je posebno loše ovdje u Harlachingu. Planira se, na primjer, sutra pacijent može biti otpušten. Može biti! A onda dođe vizita i odjednom se otpušta, ne jedan pacijent, nego njih sedmero! To znaci da će doći sedam novih. Prije samo znali takve stvari dan ranije pa smo mogli sve pripremiti. Ali sad. . .

“Prvo i najvažnije, gleda se novac”
Ne više ?
Ne. I zapravo ne smijemo imati pravo glasa ni u jednoj odluci. Ne možemo reći da bi ovom pacijentu trebalo dopustiti da ide kući ili ne još. Ni normalni liječnici to ne smiju raditi.I tada je fokus prvenstveno na novcu.

“Često se operacije moraju izvoditi noću”

Kako se to pokazuje?
Primjerice, kada pacijenti na našem odjelu razviju internu bolest, kombinaciju bolesti bubrega i srca. Po mom mišljenju, pacijenti bi trebali specijalizirani tretman, morali bi biti prebačeni na drugi odjel. Ali to ne žele jer bi u protivnom morali dijeliti novac za pacijenta s drugim odjelom. Pacijenti ostaju s nama na odjelu. Pod takvim uvjetima ne želim pomagati nikome, to nije nikakva pomoć. Načelo paušalnih stopa po slučaju, koje sve svodi na samo novac, ugrožava pacijenta. To također znači da se operacije opetovano izvode noću.

Zašto je to problem?
Noću su sestre često same na odjelu s 20 pacijenata. Kad se tada izvrši operacija, ona mora napustiti odjel najmanje 15 minuta kako bi pacijenta izvela iz sobe za oporavak i odvzala na odjel. Za to vrijeme ona mora sve ostale ostaviti same na odjelu. To je opasno po život.

“Bolnica radi prema kapitalističkim načelima”

Je li to samo slučaj u bolnici Harlaching?
Ne svugdje. Prije nekoliko dana srela sam pacijenta s klinike Neuperlach u blizini mog stana, u kojem živim. Bilo je pola tri noći. Čovjek je ležao u polju, gotovo nag, dementan i dezorijentiran. Pobjegao je iz bolnice i pao te se više nije mogao kretati. Zatim sam čekala s njim na hladnoći dok nije došla hitna pomoć. Pogotovo s dementnim pacijentima jednostavno ne možete istovremeno brinuti o svima. Da nisam pronašla čovjeka, možda bi se smrznuo.

Često se žali da se mnogim glavnim liječnicima u Njemačkoj daju ekonomski ciljevi i stoga ih se potiče da donose odluke na temelju ekonomskih aspekata. Je li to srž problema?
Ne, problem ide dublje. Cijela bolnica radi prema kapitalističkim načelima, sve je tu putem paušalne naplate zasnovane na slučaju ,sve je usmjereno samo na novac. Svi samo žele uštedjeti. Zdravstvena osiguranja također.

Na koji način?
Moramo puno toga prilagoditi tome da zdravstvena osiguranja plate. Na primjer, kod pacijenata s prijelomima radijusa: S čisto medicinske točke gledišta, često bi mogli nakon dva do tri dana otpušteni. Ali ako su to stari ljudi o kojima se nitko ne može brinuti, onda je bolje ako ostanu još nekoliko dana. Tada liječnici često propisuju infuzije lijekova protiv bolova kako bi zdravstveno osiguranje pokrilo njihov boravak. Ako ljudi ne žele infuziju, tada je zapravo potrebno potpisati da su ionako primili infuziju, inače bi morali napustiti bolnicu – ili će im ostati troškovi. To je apsurdno.

“U Charitéu je medicinska sestra odgovorna za 30 pacijenata noću”

Prije nekoliko mjeseci bili su veliki štrajkovi u minhenskim bolnicama. Jesi li bila tamo?
Naravno. To je također bilo vrlo dobro, štrajk. No osnovni su problemi ostali: osoblja još uvijek ima premalo. Nedavno sam bila u Charité u Berlinu na razgovor. Tada su mi rekli da je sestra odgovorna za 30 pacijenata noću, zajedno s još jednim pomoćnikom njegovateljem koji je također za još jedan takav odjel zadužen. Pa sam pomislila: Dobro, to nije za mene, ovaj posao jednostavno nije pogodan za mene.

A sada?
Našla sam posao medicinske sestre u Berlinu. Istodobno cu studirati za fitnes trenera. Traje 18 mjeseci. Radit ću u bolnici dok ne završim.

Istovremeno studij i rad u bolnici? Kako to uspijevate vremenski?
Prijavila sam se agenciji za privremeno zapošljavanje jer moram raditi samo prve smjene. Nema poslijepodnevnih smjena, nema vikend smjene, tako mogu paralelno studirati. Na taj način zarađujem gotovo 400 eura manje nego prije. Ali novac mi nije toliko važan. Puno je važnije raditi na poslu koji te ne čini bolesnim. I nisam jedina.

Po čemu to vidite?
Prije nekoliko dana kliknula sam na burzi posla, u našoj bolnici Harlachingen i svaki odjel traži osoblje. Jednostavno svaki. Trenutno u Njemačkoj postoji gotovo 200 000 kvalificiranog sestrinskog osoblja koje više ne radi u toj struci. A nakon Corone još će ljudi napustiti ovu profesiju, zapravo sam sigurna u to. Ono što se tamo doživi nemoženiti jedan novac kompenzirati. Sve dok je stres toliko velik, nikada se neću vratiti ovom poslu.

AZ pita: Što klinika kaže o kritikama?
Na pitanje o tezama iz intervjua, glasnogovornica općinske minhenske klinike rekla je: “Minhenska klinika najveći je pružatelj hitnih usluga u gradu i kao komunalna i neprofitna organizacija preuzima odgovornost u područjima osnovne skrbi, njege teško bolesne djece, odraslih i starijih pacijenata. Tijekom pandemije Minhenska je klinika, zajedno s drugim javnim i neprofitnim institucijama, odgovorna za većinu njege teško bolesnih pacijenata s Covidom. Sva su ta područja od općeg interesa usredotočena na opće dobro i u zdravstvenom sustavu nisu adekvatno nagrađena. Klinika u Minhenu radi s tim, ne sa sustavima poticaja za maksimiziranje profita. Općinske se bolnice usredotočuju na dobrobit pacijenata i pozitivnu nulu u ekonomskom području – tako da nema dobiti. “

Video interview:

Želite promijeniti posao? Imate njemačko Urkunde? Plaće od 4000 brutto pa na više. Plus dodaci. Javite nam se. dukic@work-hr.de

Imate sličnu priču? Pišite nam: info@putokaz.eu