Wirecard: Kako je njemački financijski div postao prijevara?

Pogledali smo novi Netflixov dokumentarac ‘Skandal! Bringing Down Wirecard’ o jednoj o najvećih prijevara u svijetu financija. Cijela priča je započela upravo u Münchenu a ovaj dokumentarac je bolji od mnogih igranih filmova.

“Skandal! Bringing Down Wirecard” stavlja u prvi plan šokantnu priču o Wirecardu, tvrtki koja je hvaljena kao njemačka alternativa PayPalu, samo da bi se otkrilo kao užasan skandal. S obzirom na činjenicu da je slučaj relativno nov, budući da je Financial Times o njemu počeo pisati tek 2019., dokumentarni film dobro objedinjuje svaki dio informacije i aspekt kako bi se dobio kompaktan prikaz. Općenito, ovaj dokumentarni film dobar je za gledanje za svakoga tko je zainteresiran za dokumentarne filmove, posebno one usredotočene na financijske prijevare.

Što je bio ‘Wirecard’? Koliko je postao popularan?

Osnovan u Njemačkoj 1999., Wirecard je bio tvrtka za obradu plaćanja koja je brzo stekla slavu i popularnost kao najveća tvrtka u zemlji u moderno doba. Njemački ministri koji se pojavljuju u filmu i sami priznaju kako je zemlja bila u dugoj potrazi za bilo kakvom tvrtkom koja bi mogla predstavljati zemlju u moderno doba. Dok su IT tvrtke poput Googlea i Facebooka već bile uspostavljene kao tvrtke i robne marke, Njemačka je još uvijek imala stara imena poput Siemensa, Daimlera i BMW-a. Stoga je bila idealna prilika za sve kada je Wirecard počeo rasti kao sljedeća alternativa financijskim tehnologijama. Izvršni direktor, Markus Braun, ponašao se u stilu najveće tehnološke tvrtke, odjenuvši crnu dolčevitu poput samog Stevea Jobsa. Cjelokupna situacija na tržištu omogućila je Wirecardu da postupno postane glavno ime. Uz gotovo meteorski uspon, kompanija je prestigla Deutsche Bank u ukupnoj vrijednosti, s ukupnom brojkom od preko 20 milijardi eura. Otvorivši se tržištu dionica, Wirecard je također postigao velik uspjeh u tom prostoru, a njemačka vlada također je bila neizmjerno ponosna na svoje nove FinTech divove.

Malverzacije u Aziji

Iako je sve ovo išlo odlično za tvrtku, problemi su se počeli kuhati kada je novinar Financial Timesa iz Londona po imenu Dan McCrum proučio Wirecardove radnje na azijskom tržištu. Tvrtka je tvrdila da je veliki udio tržišta koji je pokazala za sebe u Aziji, a McCrumu se činilo da tvrtka samo stječe više kupaca kupujući manje tvrtke u Aziji. Ovo se samo po sebi činilo kao sumnjiva praksa za tvrtku ove veličine, među ostalim nalazima koji su upućivali na to da se zapravo radilo o operaciji pranja novca. Novinar je putem telefonskog razgovora stupio u kontakt sa samim Braunom, a izvršni direktor je negirao bilo kakvu krivnju. Umjesto toga, on i Wirecard su, jako dugo od tada, nastavili iznositi svoje tvrdnje da sve ove klevete rade tzv “short selleri”. Njegovo je uvjerenje bilo da ti pojedinci, koji profitiraju kada tvrtka izgubi vrijednost na tržištu dionica, žele isto za Wirecard i pokušavaju razmišljati o vlastitom profitu. No, tada se malo znalo o velikom fijasku u koji će se stvar ubrzo pretvoriti u lavinu snijega.

Kako je sve pošlo po zlu za Wirecard?

Drugi znakovi upozorenja koji se tiču ​​Wirecarda također su se počeli pojavljivati ​​kada je drugi novinar pripremao istraživački članak o tvrtki. Nakon prvih izvješća o tvrtki koja je dopuštala uplate za ilegalno kockanje u SAD-u, otkriveno je da je sve transakcije u SAD-u omogućila tvrtka u Velikoj Britaniji, a spomenuta adresa ove tvrtke bila je samo mala nasumična kuća u engleskom selu. Stanovnik ove kuće je tvrdio da mu je nekoliko osoba nudilo mjesečnu isplatu samo za potpisivanje nekih papira i slanje pisama. Nakon što je ovaj drugi članak pripremljen, Dan McCrum ga je spomenuo i njegov sadržaj u online objavi, a to je samo potaknulo Wirecard da reagira putem pisma koje je njihov odvjetnik poslao Financial Timesu. Oni su sami tvrdili da je McCrum radio s short sellerima za vlastitu financijsku korist. McCrum je također osjetio da ga iznenada netko prati, a uočena je i osoba koja je špijunirala ured Financial Timesa.

Zvijezda na burzi

Unatoč svim tim malim neuspjesima, Wirecard je nastavio ići snažno, a svoje su prepaid kartice čak pustili i na američko tržište. Wirecard je ubrzo uvršten u indeks DAX, koji drži 40 najvećih kompanija na njemačkom tržištu dionica. Unatoč ovom golemom rastu broja i popularnosti, uvijek je bilo nešto loše u Wirecardu jer su optužbe o hakiranju i prikupljanju informacija sada počele kružiti određenim dijelovima svijeta. Ispostavilo se da su sva tri glavna partnera koje je predstavila na azijskom tržištu bile lažne tvrdnje, budući da su adrese kuća u predgrađima i trgovina autobusnih tvrtki predstavljene kao banke koje rade za Wirecard. Usprkos svim tim velikim otkrićima, njemačka je administracija ipak odlučila stati na stranu Wirecarda i zapravo nezakonito prodala Wirecardove dionice na kratko. Uz to, mete su bili novinari Dan McCrum i Stefania Palma koji su pratili slučaj.

Tko je bio Jan Marsalek?

Činilo se da ostatak tržišta još uvijek nije previše mario, a tvrtka zapravo nije imala previše problema sve dok Jan Marsalek nije izazvao cijeli fijasko. Jan Marsalek bio je operativni direktor Wirecarda sve dok je Markus Braun bio uključen u tvrtku, ali Marsalek je imao mnogo više od samog identiteta. Čovjek je imao jake veze s nizom pojedinaca iz obavještajnog miljea, a ponekad se izravno spetljao s kritičarima tvrtke. U jednom je slučaju doletio u Englesku kako bi sjedio s novinarom kako bi ga uvjerio da prestane pisati protiv Wirecarda i čak je sugerirao da je pregledao novinareve osobne podatke i bankovne podatke.

Neki još uvijek vjeruju da je zapravo Marsalek bio taj koji je vodio te špijunske operacije nad McCrumom i Financial Timesom, ili je barem on bio taj koji ih je pokrenuo. U jednom je trenutku Wirecard čak unajmio privatnog detektiva da se predstavlja kao arapski investitor koji je razgovarao s short-sellerom i snimio njihov razgovor o tome kako je znao za opsežno izvješće Financial Timesa o Wirecardu koje je bilo u pripremi. Tvrtka je to zatim iskoristila kao dokaz za tvrdnje da ju je Financial Times izravno napadao svim prljavim sredstvima, što je primoralo novinsku agenciju da izdrži neko vrijeme i umjesto toga provede internu istragu kako bi dokazala da nisu učinili ništa loše. Vjerovalo se da je i to Marsalekovo djelo, jer je on jedini imao dovoljno dosega i utjecaja da to omogući.

Veze sa obavještajnim strukturama

Među Marsalekovim bliskim prijateljima i suradnicima bili su bivši pripadnik austrijske tajne službe, bivši libijski obavještajac i Rus za kojeg se sumnjalo da je agent tajne službe. Zapravo, čovjek je također imao veze s moćnim austrijskim ministrima u jednom drugom projektu ranije, u kojem je tvrdio da je pomogao vratiti mir u Libiji. No umjesto toga, kako se kasnije doznalo, čovjek je neizravno radio s krajnje desničarskim ministrima u europskim zemljama kako bi iz političkih motiva sklopili dogovor oko imigrantske i izbjegličke krize.

Što se dogodilo Braunu i Marsaleku?

Nakon što je Financial Times uspješno izašao u javnost i dokazao da nisu umiješani u bilo kakvu nepravdu, bili su spremni izvršiti sljedeći izravni udar i srušiti Wirecard jednom zauvijek. U dugom tekstu Dana McCruma i drugih otkriveno je kako je Wirecard zapravo bio program pranja novca za njemačke bande i bogate pojedince, a imena tvrtki koje je spominjao kao partnere zapravo nisu postojala, ili su barem postojala ne postoji u svojstvu u kojem je traženo. Također su očito držali korisničke podatke prikupljene s kartica i redovito su izbjegavali revizije i propise. Iako je Braun tvrdio da Financial Times samo kvari imidž tvrtke, KPMG je pokrenuo vanjsku reviziju, što je u konačnici dovelo do propasti. Revizori su otkrili da u evidenciji nedostaje nevjerojatnih 1,9 milijardi eura, jer su dvije filipinske banke za koje je Wirecard tvrdio da su pohranile novac odgovorile da nisu imale nikakve poslovne odnose s Wirecardom. Svi dokumenti vezani uz taj novac bili su lažni i krivotvoreni, a Wirecard se više nije mogao spasiti. U vrlo kratkom vremenu cijene dionica pale su sa 104,50 eura na 1,28 eura.

Epilog

Unatoč njegovoj ulozi izvršnog direktora, neki su vjerovali da je Markus Braun bio samo pijun u rukama Jana Marsaleka, barem neko vrijeme prije nego što je prijevara počinjena. Sam Braun također je tvrdio isto, rekavši da su on i njegov tim bili prevareni da počine financijski zločin, a da o tome nisu imali pojma. Dok je Markus Braun uhićen nedugo nakon što je dao ostavku u Wirecardu, Jan Marsalek nije bio nigdje i sam je popločao bijeg koristeći svoj utjecaj kod tajnih službi, a cijela priča o Wirecardovom skandalu možda se nikada ne bi razumjela bez Marsalekova izvješća. Dan McCrum nagrađen je najvišom nagradom za istraživačko novinarstvo u Njemačkoj, a dokumentarni film također je adaptiran prema njegovoj knjizi o tome.