Medicinske sestre u Njemačkoj dolaze iz cijelog svijeta u potrazi za sigurnim poslom i boljim životom. No, ostaju samo ako se osjećaju prihvaćeno i cijenjeno. Novo istraživanje otkriva što je ključno za njihov ostanak – i pokazuje da ugovor o radu nije dovoljan piše DW.
Njega u Njemačkoj bez stranih radnika ne bi opstala
Bez osoblja koje dolazi iz inozemstva, njemački sektor njege bi kolabirao. Više od 300.000 ljudi iz drugih zemalja sada radi u njezi starijih i bolesnih. Za Njemačku je to spas, no pitanje je koliko je to dobro za same radnike.
Znanstvenici govore o međunarodnoj „industriji migracija“. Migracija u sektoru njege danas je profesionalizirana – bolnice, agencije i starački domovi međusobno se natječu za kvalificirane medicinske sestre. Riječ je o velikim ekonomskim interesima, kaže geograf Stefan Kordel sa Sveučilišta Erlangen-Nürnberg.
Njegov kolega Tobias Weidinger opisuje situaciju slikovito: „Agencija traži da pošaljemo pet pripravnika. Ako se jedan vrati kući, moramo dostaviti novog. Naručili su pet, pa žele pet.“
Prema podacima Savezne agencije za zapošljavanje, gotovo svaki četvrti zaposlenik u njemačkim domovima ima strano državljanstvo. Svaka peta medicinska sestra dolazi iz inozemstva, a broj stalno raste jer mnogi odlaze u mirovinu ili napuštaju profesiju zbog preopterećenosti.
Razlike u obrazovanju i razočaranja
U mnogim zemljama iz kojih dolaze, medicinska se struka uči drukčije nego u Njemačkoj. Mnogi tek nakon dolaska shvate da veći dio posla uključuje osnovnu njegu – pranje, hranjenje i pomoć pri kretanju – umjesto medicinskih zahvata.
To izaziva veliko razočaranje. Myan Deveza-Grau iz filipinske organizacije PhilNetz e.V. kaže za DW da obrazovane medicinske sestre iz Filipina često ne razumiju zašto im nije dopušteno raditi određene medicinske postupke poput davanja injekcija ili postavljanja katetera.
Jezične barijere i birokracija
Jedna pripravnica iz Vijetnama opisala je kako izgleda njezina svakodnevica: „Navečer učim njemački, vikendom imam tečajeve i pripreme. Nemam vremena za prijatelje.“ Uz to, mnoge opterećuje i birokracija, pa su mentorski programi i podrška kolega od presudne važnosti.
Iako pripravnici polaze tečajeve jezika u domovini, često moraju dugo čekati prije odlaska u Njemačku. Kad napokon dođu, suoče se s dijalektima koje teško razumiju. Zbog toga istraživači preporučuju dodatne tečajeve njemačkog jezika uz rad.
Potreba za fleksibilnošću i razumijevanjem
Istraživači smatraju da bi male promjene u organizaciji posla mogle značajno olakšati život. Primjerice, u nekim ustanovama svi pacijenti moraju biti okupani do 8:30 ujutro. No roditelji, osobito oni bez obitelji u Njemačkoj, ponekad jednostavno ne mogu početi s poslom prije tog vremena.
Pomak početka smjene olakšao bi život mnogim roditeljima – i migrantima i Nijemcima – te bi povećao zadovoljstvo zaposlenika i pacijenata.
Rasizam i diskriminacija kao prepreka
„Da ćete sigurno doživjeti rasizam“, odgovorila je jedna žena iz Gvineje na pitanje istraživača što bi savjetovala onima koji dolaze raditi u Njemačku. Studija pokazuje da takva iskustva nisu rijetkost.
Bolnice i domovi pokušavaju educirati osoblje, no diskriminacija često dolazi od pacijenata i njihovih obitelji. „Ako pacijent kaže: ‘Ne želim da se crnac brine o meni’, situacija postaje vrlo teška“, kaže Weidinger.
Diskriminacija manjina prisutna je i u drugim sferama – u javnom prijevozu, na tržištu stanova i u državnim uredima. Ta iskustva, kako kaže Kordel, često odlučuju hoće li medicinska sestra ostati u Njemačkoj ili otići dalje.
Kultura ostanka važnija od kulture dobrodošlice
Filipinske medicinske sestre u Njemačkoj sve češće izražavaju zabrinutost zbog jačanja desničarskog populizma i stranke AfD. Neki otvoreno kažu: „Ako ne uspijem ovdje, pokušat ću u Kanadi“, jer ta zemlja aktivno regrutira zdravstvene radnike.
Prema riječima istraživača, ključ ostanka nije samo u plaći, nego u osjećaju pripadnosti. „Ostat ću tamo gdje je mojoj obitelji dobro. Gdje me ne maltretiraju i gdje imam prijatelje“, kaže jedna sudionica studije.
Znanstvenici s FAU Erlangen-Nürnberg preporučuju bolju suradnju između političara, agencija i ustanova, ali i uključivanje samih imigranata u proces odlučivanja. „Puno se govori o regrutiranju radnika, ali nitko ne razgovara s njima“, napominje Deveza-Grau.
Tobias Weidinger zaključuje da Njemačka već razumije potrebu za kulturom dobrodošlice. Ono što još nedostaje, kaže on, jest kultura ostanka – stvaranje dugoročnih uvjeta u kojima će se migranti i njihove obitelji osjećati kao kod kuće. Samo tada, dodaje, njemački sustav njege može postati stabilan i pravedan za sve.
