U posljednjih deset godina Njemačka je provela niz reformi s ciljem ubrzavanja deportacija migranata. Riječ je o osobama za koje vlasti procjenjuju da imaju male izglede za ostanak u zemlji.
Ti su procesi dodatno pojačani posljednjih godina. I aktualni kancelar Friedrich Merz i njegov prethodnik Olaf Scholz nastojali su ukloniti pravne prepreke koje usporavaju deportacije.
Podaci pokazuju jasan rast. Prema njemačkom Ministarstvu unutarnjih poslova, između siječnja i studenoga 2025. provedena je 21.311 deportacija. To je 16 posto više nego u istom razdoblju prethodne godine.
Rast je zabilježen i ranije. Između 2023. i 2024. broj deportacija povećan je za 22 posto.
Osim prisilnih deportacija, više od 30.000 ljudi 2025. godine napustilo je Njemačku dobrovoljno. Riječ je o osobama koje su dobile dokument „Grenzübertrittsbescheinigung“, kojim su obaviještene da moraju napustiti zemlju do određenog roka.
Tko može biti deportiran u Njemačkoj
U pravilu, svaki migrant bez reguliranog boravišnog statusa mora napustiti Njemačku. Isto vrijedi i za tražitelje azila čiji je zahtjev odbijen.
Za tražitelje azila rok za odlazak iznosi mjesec dana. Ako osoba ne napusti zemlju u tom roku, može biti deportirana.
Postoje i iznimke. Neki ljudi dobivaju status „toleriranog boravka” (Duldung) ako postoje prepreke za deportaciju.
To mogu biti nejasnoće oko identiteta, bliske obiteljske veze ili humanitarni razlozi. U nekim slučajevima razlog može biti i zaposlenje u Njemačkoj. Oko 180.000 ljudi trenutačno ima ovaj status.
Odluku o deportaciji donosi lokalna služba za strance. Ona provjerava postoje li pravne prepreke.
Ako ih ne pronađe, određuje se datum deportacije. Taj se datum osobi u pravilu ne priopćava unaprijed.
Ako vlasti procijene da bi osoba mogla pobjeći, može joj se odrediti pritvor do dana deportacije.
Zašto su deportacije složen proces
Deportacije su administrativno zahtjevan postupak. To potvrđuje i Svenja Schurade sa Sveučilišta u Göttingenu.
Dio problema leži u međunarodnoj diplomaciji. Države podrijetla moraju pristati primiti svoje državljane natrag.
Osim toga, potrebno je dokazati identitet osobe. Tu su i logistički izazovi te koordinacija više institucija. Zbog toga postupci često traju dugo.
Kako se deportacije provode u praksi
Iako odluku donose pokrajinske službe, deportacije provodi savezna policija. U određenim slučajevima koriste se čarter-letovi za kolektivne deportacije.
Godine 2024. oko 7.300 od ukupno 20.100 deportacija provedeno je takvim letovima.
Ti postupci skupi su za državu. Najam zrakoplova stoji desetke tisuća eura, a na letovima sudjeluje više policijskih službenika.
U mnogim slučajevima osobe se pozivaju da se jave službi za strance. Tamo ih policija obavještava da će biti deportirani.
Zatim ih policija prati do doma kako bi uzeli osobne stvari. Nakon toga ih se izravno odvodi u zračnu luku.
U drugim slučajevima policija dolazi u ranim jutarnjim satima. Ljude odvode iz njihovih domova.
Za razliku od američkog ICE-a, njemački policajci nose uniforme. Nisu maskirani i dužni su se identificirati na zahtjev.
Zakonske promjene i politički pritisci
Njemačka je od 2015. godine postupno mijenjala zakone kako bi ubrzala deportacije. Prošireni su razlozi za pritvor prije deportacije.
Godine 2016. ograničena su medicinska izuzeća. Izuzeti mogu biti samo teško bolesni.
Daljnje izmjene uslijedile su 2019. Uveden je preventivni pritvor za osobe za koje se procijeni da bi mogle pobjeći.
Godine 2022. omogućeno je zadržavanje do šest mjeseci za tražitelje azila označene kao opasne. Od 2024. policija smije pretraživati dodatne prostorije u stanovima.
Rasprave o budućnosti deportacija
Prema dostupnim istraživanjima, ove mjere nisu nužno ubrzale deportacije. Umjesto toga, povećale su društvenu isključenost pogođenih osoba.
Njemačka trenutačno nema posebnu agenciju poput američkog ICE-a. To bi se moglo promijeniti ako bi se proveli planovi bavarskog ogranka AfD-a.
Stranka razmatra osnivanje posebne policijske jedinice za azil i deportacije. Koliko bi takav model bio učinkovit, zasad ostaje otvoreno pitanje.
