Bez konkretnog plana, bez osiguranog posla i bez znanja jezika, jedan mladi par iz Čilea odlučio je kupiti jednosmjernu avionsku kartu za Zagreb. Ono što ih je vodilo bila je obiteljska priča o zemlji njihovih predaka i osjećaj da bi Hrvatska mogla postati njihov novi dom. Piše DW.
Dvije godine nakon dolaska njihova je odluka dobila stvarne konture. Emilia već ima hrvatsko državljanstvo i osobnu iskaznicu, dok njezin partner Ante još čeka konačno rješenje nadležnih institucija.
Njihova priča pokazuje kako u praksi izgleda dobivanje hrvatskog državljanstva po porijeklu – proces koji je posljednjih godina pojednostavljen, ali i dalje traži strpljenje i upornost.
Put u Hrvatsku bez plana i bez jezika
Ante i Emilia odrasli su u Čileu, ali Hrvatska u njihovoj obitelji nikada nije bila daleka zemlja. U kući su slušali priče o precima, običajima i jeziku, a hrvatska zastava imala je posebno mjesto u njihovom domu.
Taj osjećaj povezanosti na kraju je prevagnuo.
Nakon dugog leta iz Santiaga sletjeli su u Zagreb bez ugovora o najmu stana i bez unaprijed osiguranog posla. U početku su imali turističku vizu koja im je omogućavala boravak do 90 dana.
Stan su pronašli preko platformi za kratkoročni najam, a nakon otprilike mjesec dana i prvi posao u ugostiteljstvu.
Jezična barijera bila je najveći izazov. Iako oboje imaju visoku stručnu spremu, morali su prihvatiti poslove koji nisu odgovarali njihovim kvalifikacijama.
Promjene zakona otvorile vrata potomcima iseljenika
Jedan od ključnih razloga zašto su odlučili pokrenuti postupak bio je zakon koji je izmijenjen 2020. godine.
Tim izmjenama Hrvatska je pojednostavila dobivanje državljanstva po porijeklu. Prije toga pravo na državljanstvo imali su samo potomci hrvatskih iseljenika do treće generacije.
Novi zakon omogućio je da državljanstvo mogu dobiti i potomci četvrte generacije.
Istodobno je ukinuta obveza polaganja ispita iz hrvatskog jezika, kulture i društvenog uređenja za osobe koje državljanstvo traže na temelju hrvatskog podrijetla.
Dokumenti, obiteljsko stablo i višegodišnje čekanje
Za Emiliu je postupak dobivanja državljanstva trajao oko tri i pol godine.
Morala je pripremiti životopis, motivacijsko pismo, potvrdu o nekažnjavanju i niz dokumenata kojima se dokazuje obiteljsko podrijetlo. Velik dio procesa odnosio se na istraživanje obiteljskog stabla i pronalaženje dokaza o hrvatskim precima.
U jednom trenutku morala je angažirati osobu u Hrvatskoj koja je u ruralnom području prikupljala stare dokumente kako bi se dokazalo krvno srodstvo.
Dokumenti su mjesecima putovali između Čilea i Hrvatske, a odgovori su često stizali sporo.
Ante je postupak pokrenuo tek nakon dolaska u Hrvatsku. U njegovom slučaju bilo je lakše dokazati podrijetlo jer u Hrvatskoj ima članove obitelji koji su mu pomogli prikupiti potrebne dokumente.
Neugodnosti na šalteru
Kada je Emilia napokon dobila rješenje o državljanstvu, uslijedilo je iznenađenje. Na dokumentu je vidjela datum koji je pokazivao da je rješenje doneseno gotovo godinu dana ranije.
Dokument je, prema njezinim riječima, sve to vrijeme stajao u uredu nadležne institucije prije nego što je dobila poziv da ga preuzme.
Nakon toga pokrenula je postupak izrade osobne iskaznice. Tada se susrela i s neugodnim iskustvom na šalteru jer službenici nisu željeli komunicirati na engleskom jeziku.
Prema hrvatskom Ustavu u službenoj uporabi je hrvatski jezik, a komunikacija na drugim jezicima ovisi o znanju i dobroj volji službenika.
Sve više zahtjeva iz dijaspore
Procjenjuje se da u Čileu danas živi oko 250 tisuća ljudi hrvatskog podrijetla. Još veća zajednica potomaka hrvatskih iseljenika nalazi se u Argentini, gdje ih je oko 300 tisuća.
Za mnoge od njih hrvatsko državljanstvo predstavlja više od formalnog statusa. Ono znači mogućnost života i rada u Hrvatskoj, ali i u drugim državama Europske unije.
Za Ante i Emiliu Hrvatska je već postala svakodnevica. Upoznali su ljude, počeli učiti jezik i postupno se prilagodili novom načinu života.
Posebno ih je iznenadio osjećaj sigurnosti na ulicama i način života koji se u mnogočemu razlikuje od onoga na koji su navikli u Južnoj Americi.
