Američki unilateralizam nije nova pojava. Sjedinjene Države su tijekom 20. i 21. stoljeća više puta pokazale sklonost djelovanju izvan okvira međunarodnih institucija kada su procjenjivale da su im nacionalni interesi ugroženi. Razlika današnjeg trenutka nije u samoj ideji, nego u tonu i širini poruke koja se šalje svijetu. Sve češće ne zvuči kao privremeno odstupanje, nego kao politički smjer.
Manje pravila, više sile. Manje savezništava, više transakcija. Manje međunarodnog prava, više volje jačega.
U takvoj atmosferi povijesne usporedbe se ne pojavljuju zato što netko želi dramatizirati, nego zato što se aktivira kolektivna memorija. Društva su već prošla faze u kojima su institucije proglašavane preprekom, teritoriji ponovo zamišljani kao plijen, a vojna moć kao univerzalni odgovor. Povijest možda ne ponavlja iste događaje, ali logika moći često se vraća u poznatim obrascima.
Ovaj tekst nije optužnica niti ideološki pamflet. On je pokušaj da se hladno i analitički pogleda što se događa kada najmoćnija država svijeta počne govoriti jezikom koji podsjeća na razdoblja za koja se vjerovalo da su iza nas.
Povlačenje iz institucija kao politička poruka
Jedna odluka često govori više od deset govora. Kada administracija odluči povući zemlju iz međunarodnih organizacija, to nije samo tehnički potez. To je poruka. Poruka saveznicima, protivnicima i neutralnima.
Povlačenje iz međunarodnih foruma znači odustajanje od mjesta gdje se oblikuju pravila, standardi i kompromisi. U svijetu u kojem se sigurnost, trgovina, migracije, klima i tehnologija ne zaustavljaju na granicama, takav potez nije izolacija u klasičnom smislu. To je svjesno odbacivanje mehanizama koji su desetljećima služili kao amortizer kriza.
Još važnija je simbolička razina. Kada najjača sila poručuje da su pravila smetnja, a ne okvir, to mijenja ponašanje drugih. Saveznici počinju tražiti alternativne oslonce. Protivnici dobivaju argument za vlastite poteze. Neutralni se prilagođavaju novoj realnosti. Institucije slabe upravo onda kada bi trebale biti najjače.
Povijest pokazuje da su pravila često bila jeftinija od rata. Kada se taj koncept odbaci, cijena se prije ili kasnije vraća, obično s kamatama.
Grenland i povratak teritorijalne logike
Rasprava o Grenlandu nije egzotična epizoda, niti puka provokacija. Ona je signal. Signal da se teritorij ponovno promatra kao objekt stjecanja, čak i kada je riječ o prostoru koji pripada saveznicima.
U modernoj Europi granice su temelj stabilnosti. Ideja da se teritorij “uzima”, “kupuje” ili “preoblikuje” izvan jasno definiranih međunarodnih okvira doživljava se kao opasno klizalište. Zato svaka ozbiljna politička rasprava o takvim scenarijima budi nelagodu.
Arktik jest strateški važan. Resursi, pomorske rute i vojna prisutnost postaju sve relevantniji. No upravo zato postoje institucije, sporazumi i diplomatski mehanizmi. Kada se oni zaobilaze, vraća se jezik koji svijet dobro poznaje iz razdoblja prije velikih sukoba.
Normalizacija tog jezika često prethodi normalizaciji poteza.
Vojni proračun kao identitet
Sjedinjene Države desetljećima imaju najveću vojnu potrošnju na svijetu. Sama brojka nije problem. Problem nastaje kada vojni proračun prestane biti sredstvo odvraćanja i postane politički simbol.
Kada se rast vojne potrošnje povezuje s narativom da je svijet džungla, a pravila slabost, tada obrana postaje dio identiteta, a ne strategije. U takvom kontekstu vanjska politika lako postaje produžetak unutarnje mobilizacije. Neprijatelj prestaje biti jasno definiran i postaje promjenjiva kategorija.
Povijesno gledano, to je opasna faza za svaku veliku silu.
Vladavina prava i erozija povjerenja
Jedna od najopasnijih promjena u demokracijama događa se tiho. Institucije se ne ruše frontalno. One se delegitimiraju. Sudovi, regulatori, neovisni mediji i nadzorna tijela postaju “problem” kada ne potvrđuju političku volju.
Kada se to dogodi u zemlji koja ima globalni utjecaj, posljedice prelaze nacionalne okvire. Relativizacija međunarodnog prava daje signal drugima da učine isto. Domino-efekt ne pogađa samo velike aktere, nego i male države koje ovise o pravilima više nego o sili.
Što to znači za dijasporu
Za dijasporu, svijet u kojem slabe institucije nikada nije apstraktna tema. Ljudi koji žive izvan svojih matičnih država ovise upravo o pravilima, sporazumima i stabilnim poredcima. Kada se ti okviri relativiziraju, pritisak se ne osjeti prvo u centrima moći, nego na rubovima.
To se očituje kroz nesigurnije statuse, pojačanu političku polarizaciju i rast očekivanja lojalnosti u zemljama domaćinima. Dijaspora rijetko ima luksuz osloniti se na silu. Ona se oslanja na zakon. Kada zakon slabi, prostor za sigurnost se sužava.
Nobelova nagrada i potreba za povijesnom ulogom
Opsesija simbolima priznanja nije nova. No kada lideri traže potvrdu vlastite povijesne uloge dok istodobno potkopavaju stabilnost sustava, nastaje opasna kontradikcija. Povijest pokazuje da potraga za velikim priznanjima često ide ruku pod ruku s krizama koje se kasnije pokušavaju predstaviti kao vlastiti uspjeh.
Geopolitika rijetko prašta takve eksperimente.
Kuda ide svijet
Najveća opasnost današnjeg trenutka nije u jednoj odluci, jednoj osobi ili jednoj administraciji. Ona je u normalizaciji. Normalizaciji jezika sile, teritorijalnih aspiracija i ideje da su pravila fleksibilna kada stoje na putu interesima.
Svijet 2026. nije svijet 1936. godine. Ali mehanizmi ponašanja velikih sila imaju svoje zakonitosti. Kada se te zakonitosti ponovno aktiviraju, povijest prestaje biti akademska disciplina i postaje upozorenje.
Pitanje više nije podsjeća li nas ovo na prošlost. Pitanje je koliko smo spremni prepoznati signale prije nego što cijena postane previsoka.
