Europska unija gradi sustav koji bi mogao bitno promijeniti odnos građana prema državi. Riječ je o digitalnom novčaniku identiteta, projektu koji na prvi pogled izgleda kao tehničko rješenje za manje birokracije. Međutim, iza te ideje nastaje mnogo širi sustav koji na jednom mjestu povezuje identitet, dokumente, potvrde i pristup uslugama.
U Njemačkoj je Ministarstvo za digitalizaciju već pripremilo nacrt zakona za takav sustav. Ideja je jednostavna: građani bi u pametnom telefonu imali jednu službeno priznatu aplikaciju u kojoj bi mogli držati osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu, svjedodžbe i druge dokumente. Ta aplikacija trebala bi služiti za online identifikaciju, potpisivanje ugovora, dokazivanje različitih statusa i korištenje digitalnih usluga.
To u praksi znači da bi jedan klik mogao zamijeniti potpis na obrascu, a jedan potez po zaslonu odlazak na šalter.
Što je digitalni novčanik EU
Projekt Europske unije nosi naziv europski digitalni identitetni novčanik. Cilj je da sve države članice do kraja 2026. osiguraju takav sustav. Prema sadašnjim procjenama, u Njemačkoj bi građanima mogao biti dostupan od 2027. godine.
Europska komisija taj projekt vidi kao strateški važan korak za zajedničko digitalno tržište. Ideja je da građani mogu sigurno dokazivati identitet na internetu i dijeliti digitalne dokumente unutar cijele Europske unije.
U pozadini je i pokušaj da se ponudi državna alternativa sadašnjoj praksi, u kojoj građani na brojnim aplikacijama i internetskim stranicama otvaraju račune i ostavljaju osobne podatke bez jasne slike o tome kako se ti podaci dalje koriste.
Jedna aplikacija za dokumente i potvrde
Prednost takvog sustava je očita. Manje papira, manje odlazaka u urede i brže obavljanje administrativnih postupaka. Digitalni novčanik mogao bi biti podešen tako da korisnik otkriva samo ono što je nužno.
Primjerice, umjesto punog datuma rođenja sustav bi mogao potvrditi samo da je osoba starija od 18 godina. To je argument koji zagovornici projekta često ističu kada govore o zaštiti privatnosti.
Na prvi pogled, riječ je o praktičnom rješenju. Ipak, ovaj sustav nije samo još jedna aplikacija. On objedinjuje više elemenata koji su danas odvojeni. Osobni dokumenti, prijave, potvrde, bankovne ili ugovorne radnje i pristup različitim uslugama mogli bi se postupno povezivati unutar iste infrastrukture.
Tu počinje i ozbiljnija rasprava.
Manje birokracije ili više kontrole
Ono što je danas razdvojeno, sutra bi moglo biti objedinjeno. To svakako donosi učinkovitost. No istodobno znači i koncentraciju moći unutar jednog sustava.
Kritičari zato postavljaju pitanje gradi li se infrastruktura povjerenja ili sustav koji dugoročno omogućuje veći nadzor. U političkom prostoru već se čuju upozorenja da digitalni identitetni sustavi moraju zadovoljiti najviše standarde zaštite podataka i informacijske sigurnosti.
Problem nije samo u tome što će građanima biti jednostavnije koristiti usluge. Problem je i u tome tko upravlja tim sustavom, koliko je on transparentan i koliko će se podataka u praksi povezivati.
Digitalni novčanik zato nije samo tehničko pitanje. On je političko, pravno i društveno pitanje.
Koliko će sve to koštati
Posebnu težinu cijeloj priči daju troškovi. Njemački nacrt zakona na prvi pogled djeluje umjereno. Za građane se tvrdi da neće imati dodatnih troškova, a za tvrtke da će izdaci biti podnošljivi.
No brojke za javni sektor pokazuju drukčiju sliku. Predviđa se oko 95 milijuna eura jednokratnih troškova, više od 42 milijuna eura godišnje te oko 70 milijuna eura koji su već potrošeni na razvoj i pilot-projekte.
Iskustvo s državnim IT projektima pokazuje da početne procjene često ne ostanu konačne. Uz razvoj dolaze i troškovi održavanja, sigurnosnih nadogradnji, integracije sa starim sustavima, prilagodbe procedura i saniranja problema koji će se gotovo sigurno pojaviti.
Zato je realno očekivati da će stvarni račun biti viši od onoga što se danas prikazuje.
Država ne ukida birokraciju nego je seli
Središnja teza promotora projekta jest da će digitalni novčanik smanjiti birokraciju. No iz nacrta zakona proizlazi da se birokracija prije premješta nego uklanja.
Ono što je nekad bio papirnati obrazac postaje digitalni proces. Ono što je nekad bio pečat postaje certifikat. Ono što je ranije provjeravao službenik sve više preuzima sustav pravila, tehničkih protokola i povezanih baza podataka.
Za građanina to može biti jednostavnije. U pozadini, međutim, nastaje složen sustav nadzora, standarda, certifikacije, odgovornosti i tehničkih veza između različitih institucija.
Drugim riječima, država ne mora nužno postati manja. Ona može postati drukčija i digitalno centraliziranija.
Puno toga još nije definirano
Dodatnu raspravu izaziva činjenica da velik dio konkretne izvedbe nije izravno zadan zakonom. Velik prostor ostavlja se nadležnom ministarstvu, koje bi prema vlastitoj procjeni određivalo kako će sustav raditi, tko će njime upravljati i kakve će tehničke uvjete morati ispunjavati.
U nacrt je uključena i eksperimentalna klauzula. Ona omogućuje testiranje novih funkcija, novih procedura i odluka koje mogu biti podržane umjetnom inteligencijom.
Takav pristup donosi fleksibilnost. Ali istodobno povećava i neizvjesnost. Sustav koji bi trebao biti temelj povjerenja tako postaje projekt koji se još razvija dok ulazi u svakodnevnu uporabu.
Ambiciozni rokovi i veliki rizici
Plan je vrlo ambiciozan. Sustav bi trebao biti spreman već 2026., a šira uporaba očekuje se od 2027. godine. Stručnjaci upozoravaju da je riječ o vrlo uskom roku za projekt visoke tehničke složenosti.
To povećava vjerojatnost da sustav neće biti dovršen u potpunosti prije puštanja u uporabu. Mnogo je izglednije da će se mijenjati i nadograđivati dok ga građani već koriste.
To sa sobom nosi dodatne rizike. Kod ovako osjetljivih sustava svaki tehnički propust, sigurnosni problem ili loše definirano pravilo ima puno veće posljedice nego kod obične aplikacije.
Što to znači za građane
Digitalni novčanik EU građanima bi doista mogao donijeti veću praktičnost. Mogao bi ubrzati procese, smanjiti potrebu za fizičkim dokumentima i olakšati korištenje brojnih javnih i privatnih usluga.
Istodobno, riječ je o infrastrukturi koja daleko nadilazi praktičnu funkciju jedne aplikacije. To je sustav koji objedinjuje identitet, potvrde i pristup uslugama. Njegova stvarna vrijednost neće se mjeriti samo time koliko je brz i jednostavan, nego i time tko ga kontrolira, koliko je transparentan i koliko moći koncentrira na jednom mjestu.
