Nekako s proljeća, kaže pjesma, krenu i novinski članci o uspješnosti turističke sezone u Hrvatskoj – i to prije nego što sezona uopće započne. Valjaju se projekcije, očekivanja, nadanja. Ima smisla, hrvatski turizam je ipak nacionalni proizvod broj jedan.
Smatram se dijelom sretnika koji si svake godine mogu priuštiti ljetovanje i zato imam barem malo kredibiliteta oko onoga o čemu pišem. Jer istina je uvijek relativna. Kada se na kraju sezone sumiraju rezultati, teško da se sjećam ijedne godine koja je službeno proglašena lošom. Svijet voli pobjednike, a pobjednici pišu rezultate. Mene osobno ti izvještaji ne dotiču – ono što me doista zanima je moj novčanik i omjer očekivanog i dobivenog tijekom tih nekoliko dana na Jadranu.
Ove godine bio sam i na Tajlandu, koji je jednako turistički orijentiran, pa je zgodno povući usporedbe. No krenimo redom.
Četrdeset ljeta na Hvaru
Već 40 godina uglavnom ljetujem u Starom Gradu na Hvaru, uz poneku iznimku u Istri, Tučepima ili Sabunikama. I da odmah kažem – meni je svugdje bilo lijepo. Jadran ima svoju čar i zato mu se milijuni stalno vraćaju.
Tajland je prekrasan, beskrajne pješčane plaže i nevjerojatna priroda. Ali, osobno, prednost dajem Jadranu. More je drugačije – čistije, svježije, bolje osvježava.
Kada kažem da ljetujem na Hvaru, reakcija je uvijek ista: “Auuu, Hvar, skupo!” Istina, grad Hvar jeste bezobrazno skup, ali ja sam u mirnijoj varijanti – Starom Gradu, najstarijem gradu u Hrvatskoj i jednom od najstarijih u Europi. On ima taj vibe koji mi paše: mir, opuštenost, bez masovnog turizma.
Sjećam ga se i iz vremena prije rata. Bio je krcat. Turisti su spavali ispred ureda turističke zajednice, čekajući da se oslobodi krevet. Djeca s plavim i žutim kapicama marširala su prema plažama. Hotel Arkada tada je bio simbol luksuza i hedonizma. Danas je u vlasništvu Valamara i, iako i dalje radi, nema više onaj nekadašnji sjaj. Isto vrijedi za turističko naselje Helios, koje je danas prepuno modernih bungalova, loungeva i privatnih bazena. Cijena? Tisuću eura po danu. Pa tko plaća 1000 eura za bungalov kad je more 12 metara dalje? Kažu – Skandinavci.
Cijene apartmana
Prema podacima Ministarstva turizma i sporta, sredinom srpnja 2025. u Hrvatskoj je bilo registrirano 124.589 objekata u domaćinstvu.
Mi već tri godine zaredom plaćamo apartman 100 eura. Nov, moderno opremljen, s parkingom i odličnim domaćinima – sve što nam treba. Naravno, može se naći jeftinije, ali i puno skuplje.
Razgovarajući s “domućima” (kako Hvarani kažu), posljednje dvije godine osjeti se određeno nezadovoljstvo – kažu da je ljudi manje. Ja to osobno nisam primijetio. Grad je navečer bio pun, restorani također.
Restorani i sjećanje na Schumachera
Jedno od najživljih sjećanja mi je kada smo 2012. godine u malom restoranu u Starom Gradu upoznali Michaela Schumachera. Konobar mi je na pitanje samo slegnuo ramenima: “Ae… pa i jeste”. Potpuno normalno, kao da tu provodi svaku večer s lokalcima, ispijajući Bogdanušu i igrajući briškule.
Danas su cijene u restoranima otišle u nebo. Moj favorit je konoba kod Damira (tu smo i sreli Schumachera). Tamo cjenik ne štampaju nanovo – stari samo prekriže kemijskom i upišu novu cijenu. Ali Damir radi cijelu godinu, što je za mene veliki plus. Menu je jednostavan, bez egzotičnih rižota ili sabljarke s Madagaskara. I kod njega se još može popiti pivo za 3,5 eura. Svi ostali drže cijenu 5–6 eura.
Grad Hvar sam odavno prekrižio. Posljednji put sam tamo platio malo Karlovačko 0,33 – 7 eura. Ma nek ti ga mama pije.
Hrvatkski turizam: Trgovine i svakodnevni troškovi
U trgovinama nije ništa bolje. Pivo ispod 1,5 eura gotovo da ne postoji. Lažem – našao sam Vukovarsko u akciji za 0,99 eura, ali to je bila iznimka. Srećom, ponio sam karton Spatena iz Münchena po 0,79 eura po limenci. Žao mi je što nisam imao više prostora, ponio bih i vodu. Svake godine ista priča: “Ma nećemo ništa nositi, idemo na odmor.” Da, ali nemoj me praviti majmunom.
Prošle godine išli smo svaku večer u restoran. Ove godine smo to reducirali. Nas troje odraslih rijetko je moglo večerati ispod 70 eura. I to govorim o jednom glavnom jelu i piću – bez predjela, deserta i slično. Zato smo jedan dan kupili krumpir, piletinu i salatu i u apartmanu jeli za 10 eura. Ogromna razlika.
I svi to kažu: turista ima, ali manje troše izvan smještaja. Razgovaramo sa susjedima u Münchenu – svi primjećuju isto. Nijemca možeš jednom nasanjkati, ali ne i dvaput. Niti kod mene nije stvar novca, nego principa. Hrvatski turizam će to nadam se shvatiti.
Ekonomija je jasna – zakon ponude i potražnje. Hrvatska će uvijek privlačiti milijune turista, ali ako cijene odu predaleko, ljudi će smanjivati potrošnju.
Ja ću se uvijek vraćati Starom Gradu jer ima nešto posebno. Samo je pitanje koliko ću prostora u autu imati i koliko stvari mogu ponijeti – od piva do vode – kako bi moj novčanik izdržao hrvatski turizam.
