Kad se priča o životu u Njemačkoj, brojke uvijek zvuče lijepo.
Prosječna plaća? Oko 4.300 eura bruto.
Ali kad država uzme svoje, kad se odbiju porezi, doprinosi i osiguranja – radniku na račun sjedne jedva trećina od onog što je dogovoreno na papiru.
I tako počinje priča o velikom njemačkom paradoksu: zemlji s visokim plaćama i još višim odbicima.
Bruto i neto: dvije različite stvarnosti
Bruto plaća u Njemačkoj nije isto što i ono što ćeš stvarno primiti.
Ako zarađuješ 3.000 eura bruto, možeš računati na 1.950 do 2.100 eura neto, ovisno o poreznom razredu i mjestu stanovanja.
To znači da država i osiguranje uzmu između 30 i 40 posto tvojeg rada.
Za mnoge koji dolaze iz regije, to je šok. Ljudi računaju da će zaraditi “tri tisuće eura”, a kad dođe plaća – pola toga već je otišlo u poreze.
Njemačka plaća i beskonačni odbici
U Njemačkoj ne plaćaš samo porez na dohodak.
Na tvoju plaću ide i niz drugih doprinosa:
- Zdravstveno osiguranje (Krankenkasse) – oko 14–15%
- Mirovinsko osiguranje (Rentenversicherung) – 18,6%
- Osiguranje za nezaposlene (Arbeitslosenversicherung) – 2,6%
- Njega i socijalna skrb (Pflegeversicherung) – oko 3,4%
- Porez na crkvu ako si prijavljen kao vjernik – dodatnih 8–9% na porez
I tako svaki mjesec gledamo istu sliku: bruto obećava, neto razočara.
Država uzima, cijene rastu
Kad bi barem sve to značilo sigurnost i standard koji opravdava cijenu.
No, dok država ubire sve više, troškovi života rastu brže od plaće.
Hrana, energija, stanarine – sve poskupljuje.
U velikim gradovima čak ni oni koji zarađuju 3.500 eura neto ne mogu reći da “žive komotno”.
Zato mnogi radnici s pravom pitaju: gdje ide sav taj novac?
Bolnice su pod pritiskom, mirovinski sustav pred kolapsom, a državne službe zatrpane birokracijom.
Kad država uzme sve, tko se trudi više?
Njemački porezni sustav često kažnjava radnike koji se trude više.
Ako radiš dodatne sate ili promijeniš posao s većom plaćom – skačeš u viši porezni razred.
Umjesto nagrade, dobiješ još veće odbitke.
Mnogi zato radije ne rade prekovremeno ili traže “neto-friendly” ugovore, samo da ne upadnu u skuplju kategoriju.
A to dugoročno koči produktivnost i motivaciju.
Njemačka plaća i realni standard
Kad se sve zbroji, njemačka plaća više nije sinonim za bogatstvo, nego za preživljavanje.
Da, plaće su veće nego na Balkanu – ali su i troškovi tri do pet puta veći.
Ono što ostane nakon najma, režija, hrane i goriva rijetko prelazi nekoliko stotina eura.
U praksi, mnogi radnici u Njemačkoj nemaju ni štednju, ni sigurnost, iako svaki dan ustaju u šest ujutro i vraćaju se kući tek navečer.
Radnik plaća sve, a nema ništa
Sustav u kojem srednji sloj nosi najveći teret više ne funkcionira.
Bogati pronalaze rupe u zakonu, siromašni dobivaju državnu pomoć, a oni između plaćaju sve.
Radnici na kojima sustav počiva – majstori, vozači, medicinske sestre, trgovci – najviše daju, a najmanje dobiju zauzvrat.
Ima li rješenja?
Teoretski – da.
Njemačka bi mogla smanjiti porezno opterećenje za niske i srednje plaće, povećati neoporezivi dio dohotka, te uvesti progresivne olakšice za obitelji i samce s niskim prihodima.
Ali politička volja za to je slaba.
Dok se to ne promijeni, plaće će rasti – ali samo na papiru.
Jer ako država uzme sve, a život i dalje ne ide naprijed, pitanje je: za koga mi zapravo radimo?
