enkovi u pokretu, vojni konvoji, razrušene zgrade i stalne uzbune – to je svakodnevica na ukrajinskom ratištu. Za većinu mladih u Njemačkoj pomisao na dobrovoljni odlazak na front i dalje je nezamisliva. Ipak, postoje oni koji su spremni napustiti sigurnost školskih klupa i otići u rat, uvjereni da time brane Europu, demokraciju ili traže osobni smisao i iskustvo koje nadilazi svakodnevni život.
Prema reportaži ARD-ove novinarke Susanne Mayer, a piše DW, među stranim dobrovoljcima u Ukrajini nalaze se i mladići iz Njemačke. Njihovi motivi su različiti, ali realnost rata često je daleko od romantičnih ili idealiziranih predodžbi s kojima su krenuli.
Od IT mature do jedinica za dronove
Osamnaestogodišnji Noah iz Darmstadta nedavno je završio stručnu maturu za IT stručnjaka. U slobodno vrijeme razvija aplikacije i upravlja civilnim dronovima. Upravo zbog tog znanja vidi svoju buduću ulogu u ukrajinskoj vojsci.
Njegova želja je pridružiti se jedinici za dronove. Smatra da bi ondje mogao iskoristiti postojeće vještine. Svjestan je, kaže, da vojna služba znači i ubijanje ljudi, ali to opravdava višim ciljem – obranom demokratskog poretka. Takav stav, iako artikuliran, pokazuje koliko su granice između mladenačkog idealizma i brutalne stvarnosti rata tanke.
Majstor krovopokrivač na prvoj liniji fronte
Za razliku od Noaha, dvadesetpetogodišnji Franco već dvije godine ratuje u Ukrajini. Po struci je majstor krovopokrivač. U Ukrajinu je isprva došao s namjerom da pomaže humanitarno, ali je brzo shvatio da zemlji na fronti nedostaju vojnici, a ne obrtnici.
Danas govori otvoreno o cijeni takve odluke. Od skupine s kojom je stigao u Ukrajinu, nitko se više ne bori. Petorica su poginula, a ostali su teško ranjeni. Svi su bili iz Europe. Njegovo svjedočanstvo razbija iluzije o ratu kao avanturi i jasno pokazuje koliko su gubici među stranim dobrovoljcima veliki.
Koliko je Nijemaca na ratištu?
Točan broj njemačkih dobrovoljaca u Ukrajini nije poznat. Prema procjenama ukrajinskih vlasti, riječ je o nekoliko stotina ljudi. Prijave su moguće putem interneta, primjerice preko Međunarodne legije za obranu Ukrajine, kao i putem pojedinih elitnih postrojbi koje imaju vlastite regrutacijske kanale.
No, prijava ne znači i automatski prijem. Iskustvo, dob i psihološka spremnost igraju ključnu ulogu, a mnogi kandidati bivaju odbijeni.
„Ovo nije kamp za obuku“
Franco s dozom skepse gleda na mlade koji s 18 godina dolaze na ratište. Otvoreno im kaže da ondje mogu izgubiti život. Rat, naglašava, nije obuka niti igra.
Njegova jedinica smještena je na tajnoj lokaciji u okolici Harkiva, grada koji se nalazi svega tridesetak kilometara od ruske linije fronte. Zbog stalnih napada dronovima i projektilima, vojnici borave u tzv. sigurnim kućama, a rizik je prisutan svakodnevno, unatoč tome što vlakovi i dalje voze prema gradu.
„Lefty“ i granica između ideala i avanture
Dvadesetogodišnji vojnik s nadimkom „Lefty“ također se bori kod Harkiva. U Ukrajinu je stigao s 18 godina, odmah nakon završetka srednje škole. Motivira ga uvjerenje da se radi o borbi protiv agresije i obrani demokracije koju, kako tvrdi, Rusija ne poznaje.
Istodobno, priznaje i drugu stranu motiva – želju za avanturom. Govori o trenucima zajedništva nakon misija i pričama koje ostaju, ali i o stalnom osjećaju bliskog susreta sa smrću. U jednom trenutku rat opisuje i kao nešto što ponekad podsjeća na videoigru, što dodatno otvara pitanje psihološkog odmaka koji je nužan za preživljavanje na fronti.
Stvarni razmjeri gubitaka
Koliki su stvarni gubici ukrajinske vojske nije moguće neovisno potvrditi. Predsjednik Volodimir Zelenski ranije je naveo brojke od više desetaka tisuća poginulih i nekoliko stotina tisuća ranjenih vojnika, no vojni analitičari procjenjuju da bi stvarni brojevi mogli biti znatno veći.
Takvi podaci dodatno naglašavaju rizik koji preuzimaju i domaći vojnici i strani dobrovoljci, uključujući mlade iz Njemačke koji tek izlaze iz školskog sustava.
Odbijenica u Kijevu
Noah iz Darmstadta, unatoč odlučnosti, u Kijevu doživljava hladan tuš. Na razgovoru s regruterom elitne postrojbe dobiva odbijenicu. Rečeno mu je da još nije vojnik, nego dijete.
Iako razočaran, ne odustaje u potpunosti. Razmišlja o drugim oblicima pomoći, primjerice radu u ukrajinskoj industriji naoružanja, gdje bi mogao iskoristiti svoje tehničko znanje bez izravnog sudjelovanja u borbama.
Priče ovih mladića pokazuju koliko je jaz između percepcije rata iz sigurnosti zapadne Europe i stvarnosti na ukrajinskom frontu dubok. Između ideala, avanture i brutalne svakodnevice, mnogi vrlo brzo shvate da rat ne bira godine, zanimanje ni motive.
