U petak popodne, u kinu Mathäser u Münchenu, gledali smo Springsteen: Deliver Me From Nowhere. Termin nije bio zahvalan, 16:30. U dvorani nas je bilo možda dvadesetak. Pomalo neobično za film o Brucu Springsteenu, čovjeku koji je obilježio čitave generacije, ali možda i razumljivo jer ovo nije tipičan glazbeni biopic. Ovo je film koji traži strpljenje, pažnju i unutarnju tišinu, baš kao i album o kojem govori, Nebraska.
Već na ulazu sam primijetio da se ne radi o spektaklu. Ulaznica je stajala 16,49 eura, što je uobičajena cijena za novi film u Münchenu, ali ono što sam dobio za taj iznos bilo je puno više od dvosatne projekcije. Dobili smo intiman pogled u dušu jednog od najvećih američkih kantautora, u vrijeme kad se svijet oko njega lomio, a on sam tražio smisao iza slave i borio se s vlastitim demonima.
Film koji režira Scott Cooper fokusira se na kratko, ali ključno razdoblje ranih osamdesetih kada Springsteen, iscrpljen nakon turneje i suočen s depresijom, odlučuje potpuno se povući. Snima Nebraska sam, u svojoj kući u New Jerseyju, s jednostavnim kasetofonom i bez ikakvog plana. Te su pjesme postale njegov najosobniji rad, a film to prenosi s rijetko viđenom iskrenošću.
Gluma koja diše s tišinom
Jeremy Allen White, kojeg većina poznaje iz serije The Bear, u ulozi Brucea donosi izvanrednu mirnoću. Njegova interpretacija nije imitacija, nego prikaz čovjeka koji tone u introspekciju i pokušava pronaći ravnotežu između uspjeha i unutarnjeg kaosa. Lako se osjeti da Cooper i White ne žele snimiti film o legendi, nego o čovjeku koji u tišini pokušava preživjeti vlastitu tugu.
White ne glumi Springsteena s pozornice, nego Springsteena s dna. Njegov pogled, šutnja, čak i način na koji sjedi za stolom i bulji u praznu šalicu kave, govore više od riječi. U nekoliko scena, dok snima demo pjesme, gotovo se osjeti težina praznine koju Bruce opisuje u svojim memoarima. Depresija je u filmu prisutna ne kao dijagnoza, nego kao pozadina, kao tihi suputnik koji određuje ton svakog kadra.
Tišina kao glavni instrument
Film ima spor ritam, ali to je njegov izbor. Sve se odvija u sjenama soba, među starim magnetofonima i olovnim oblacima nad New Jerseyjem. Kamera ostaje dugo na licima i rukama, kao da pokušava uhvatiti misao koja još nije izrečena. U tim trenucima film djeluje gotovo meditativno, poput glazbe s albuma Nebraska.
Glazba se ne nameće, nego tiho pulsira u pozadini. Redatelj koristi samo dijelove pjesama, ne da bi oživio hitove, nego da bi dočarao atmosferu melankolije. Kada Bruce u filmu izgovara rečenicu: “Nisam siguran da mogu više pričati o Americi ako prvo ne razumijem samog sebe”, shvatite da je to više od replike. To je središnja misao filma, ali i njegova osobna molitva.
Portret čovjeka koji se ne skriva
Springsteen: Deliver Me From Nowhere nije film o slavi, koncertima i svjetlima pozornice. To je film o usamljenosti i tišini, o trenutku kad shvatiš da ni uspjeh ne može izbrisati prazninu. Depresija nije prikazana kroz dramatične ispade, nego kroz svakodnevne geste. Pogled kroz prozor, usporeni korak prema gitari, neodgovoreni telefonski poziv , sve to govori o umoru koji ne prolazi.
U Münchenu je publika reagirala tiho. Nije bilo pljeska, ali nije bilo ni nelagode. Ljudi su jednostavno šutjeli i izlazili, kao da im treba vrijeme da sve što su vidjeli sjedne na svoje mjesto. To nije film koji vas zabavlja, nego film koji vas zadrži u mislima još dugo nakon što svjetla u dvorani ponovno zasvijetle.
Jeremy Allen White zaslužuje svaku pohvalu koju je dobio. Njegova transformacija nije samo fizička, iako detalji poput pokreta ruku, držanja gitare i pogleda nose autentičnost, nego emocionalna. U svakoj sceni osjeti se njegova predanost, kao da pokušava razumjeti ne samo Brucea, nego i vlastitu tugu.
Scott Cooper, poznat po filmovima Crazy Heart i Hostiles, i ovdje ostaje vjeran svom stilu. Njegovi likovi su uvijek ranjeni, ali iskreni. Odbacio je sve što bi moglo privući širu publiku i odlučio snimiti film koji ne traži aplauz nego razumijevanje.
Deliver Me From Nowhere nije film za svakoga, ali za one koji vole Springsteena i razumiju što znači nositi težinu vlastitih misli, ovo će biti posebno iskustvo. Kad sam izašao iz Mathäesera, dok je sunce već zašlo iza zgrada Karlsplatza, pomislio sam kako ovo nije film koji se gleda samo očima. Ovo je film koji se sluša srcem. I koji ne završava s odjavnom špicom.
