Neki će reći da je ulazak u Aldi ili Lidl često kao ulazak u funkcionalni skladišni prostor: tišina, jasno izložena roba i osjećaj da se nalaziš u mjestu gdje je svrha jasna, kupiti brzo i otići. Ono što mnogi kupci primjećuju jest to da u tim trgovinama nema glazbe, za razliku od drugih lanaca poput Rewea, Edeke, Kauflanda ili dm-a. Ta tišina nije slučajna niti zanemariva, ona je dio poslovne filozofije diskontera.
Psihologija kupnje bez glazbe
Glazba u shoppingu nije samo ukras. Ona utječe na ritam hodanja, brzinu odlučivanja, raspoloženje i spremnost na impulsne kupnje. Supermarketi koji puštaju laganu, ugodnu glazbu žele da se kupac opusti, uspori i provede duže vrijeme među policama.
Kod Aldija i Lidla logika je suprotna: kupac treba ući, uzeti što treba i otići. Bez poticaja za razgledavanje i bez emocionalne kulise. Fokus je na efikasnosti, ne na ugođaju.
Smanjenje troškova i licencnih naknada
Svako javno puštanje glazbe podliježe pravilima i naknadama autorskim organizacijama. Za tisuće poslovnica to postaje velik trošak. Kada poslovni model počiva na niskim cijenama, rezanje svega što nije nužno, uključujući glazbu, dio je optimizacije.
Radno okruženje za zaposlenike
Rad na blagajni ili u logistici robe postaje mentalno lakši kada nema konstantne glazbene podloge. Tišina pomaže koncentraciji i smanjuje zamor kod djelatnika, posebno onih koji rade cijeli dan u kontaktu s kupcima i artiklima.
Standardizirano iskustvo kupnje
Diskonteri žele da iskustvo kupnje bude isto u svakoj poslovnici: jednostavno, predvidljivo i fokusirano na cijenu i proizvod. Bez mirisa, bez glazbe, bez vizualnih distrakcija. Tišina i neutralnost postaju dio brenda.
Tišina koja ubrzava ritam kupnje
Bez glazbe kupci brže prolaze hodnicima i manje se zadržavaju. Manje je impulzivnih kupnji, a više funkcionalnog i brzog kupovanja. Ono što trebaš uzmeš i izađeš.
