Neke stvari, kad ih izgovoriš naglas, zvuče kao pretjerivanje. Kao da netko tko ih izgovara vidi stvarnost crnjom nego što jest. Ipak, mnogi koji žive u Njemačkoj znaju da dio tih promjena nije stvar dojma, nego iskustva.
Ne radi se o jednom događaju, jednoj vijesti ili jednom incidentu. Radi se o nizu sitnih pomaka koji se s vremenom počnu slagati u širu sliku. Slika u kojoj se svakodnevica ne mijenja naglo, ali se mijenja dovoljno da je ljudi počnu osjećati.
Prije nekoliko dana u Njemačkoj su uhićene osobe zbog sumnje da su planirale napad vozilom na božićni sajam. Sama vijest danas više ne izaziva šok kakav bi nekad izazvala. Ne zato što je manje ozbiljna, nego zato što smo se navikli na činjenicu da se takvi scenariji uopće razmatraju.
Kad se sigurnost počne podrazumijevati drugačije
Božićni sajmovi godinama su bili simbol opuštenosti. Mjesta na koja se dolazilo bez razmišljanja o sigurnosnim planovima, betonskim barijerama ili policijskim ophodnjama. Danas je ta slika drukčija.
To ne znači da su ljudi prestali ići na sajmove ili da je strah stalno prisutan. Ali znači da je osjećaj bezbrižnosti oslabljen. Sigurnosne mjere postale su dio normalnog ambijenta, a ono što je nekad bilo iznimka sada se doživljava kao standard.
Često se govori o izoliranim slučajevima. Problem je što se ti „izolirani slučajevi“ ponavljaju dovoljno često da utječu na ponašanje. Ljudi biraju drugačije rute, kraće se zadržavaju na javnim događajima, oprezniji su u situacijama u kojima ranije nisu ni razmišljali o riziku.
Primjer Berlina i dočeka prošle Nove godine dodatno je ogolio taj pomak. Velik broj policajaca na ulicama, zabrane, incidenti i nasilje koji prate slavlje ostavljaju dojam da se okvir normalnog pomaknuo. Ne radi se o politici, nego o osjećaju koji je teško zanemariti.
Pravila, povjerenje i granice tolerancije
Važno je pritom jasno razlučiti što jest, a što nije problem. Raznolikost sama po sebi nije problem. Njemačko društvo je raznoliko desetljećima i na tome je izgradilo velik dio svoje stabilnosti.
Pitanje se otvara onda kada dio ljudi ne prihvaća zajednička pravila kao obvezu, nego kao nešto što se može relativizirati. Ne radi se o porijeklu, vjeri ili imenima, nego o ponašanju i odnosu prema okviru u kojem svi živimo.
Njemačka je dugo funkcionirala na jednostavnom principu: pravila vrijede jednako za sve. Kad se taj osjećaj jednakosti počne gubiti, promjene prvo osjeti običan čovjek. Ne kroz zakone, nego kroz svakodnevne situacije.
Prvo dolazi suzdržanost u razgovoru. Zatim nelagoda da se kaže ono što se vidi. Na kraju se javlja sumnja da institucije uvijek reagiraju dosljedno i jednako prema svima. Kad se povjerenje počne krhati, društvo postaje osjetljivo i podložno napetostima.
Možda najveći problem nije ni kriminal sam po sebi, jer on postoji u svakom društvu. Najveći problem je šutnja. Osjećaj da se o nekim temama govori opreznije nego što bi trebalo, iz straha od etiketa ili pogrešnih tumačenja.
U takvom prostoru jačaju oni koji nude jednostavne odgovore. Ne zato što su ti odgovori točni, nego zato što barem priznaju da problem postoji. To je opasna točka za svako društvo.
Ako država ne uspije jasno i dosljedno komunicirati da su pravila jedna, da sankcije vrijede za sve i da je integracija obveza, a ne opcija, povjerenje se teško vraća samo od sebe.
Ovo nije optužba niti poziv na sukob. Ovo je pokušaj da se opiše svakodnevica kakvu mnogi prepoznaju, ali rijetko artikuliraju.
Ako živiš u Njemačkoj, vrijedi se zapitati: jesi li u posljednjih nekoliko godina osjetio da se nešto promijenilo? Ne na internetu, nego u stvarnom životu , u gradu, u tramvaju, navečer, na događajima.
To pitanje nema jednostavan odgovor, ali vrijedi ga postaviti.
