Njemačka posljednjih mjeseci bilježi porast broja deportacija, no pojedini slučajevi i dalje razotkrivaju ozbiljne slabosti sustava. Jedan od njih dolazi iz Kölna i pokazuje kako pravomoćne odluke, kazneni dosjei i višegodišnja obveza napuštanja zemlje mogu ostati mrtvo slovo na papiru, uz visoku cijenu za porezne obveznike.
Riječ je o 41-godišnjem državljaninu Bosne i Hercegovine koji je još 2003. godine trebao biti deportiran iz Njemačke. Umjesto toga, nestao je uoči provedbe mjere, ponovno se pojavio 2007., a dvije godine kasnije sud je pravomoćno odbio njegovu tužbu protiv deportacije. Unatoč tome, povratak u zemlju porijekla nikada nije realiziran.
Rast deportacija, ali tisuće slučajeva propada
Savezna vlada ističe da je tijekom 2024. godine broj deportacija porastao za oko 20 posto, na ukupno 21.311 osoba. Taj podatak često navodi i savezni ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt, predstavljajući ga kao dokaz promjene smjera migracijske politike.
Međutim, podaci Savezne policije otkrivaju i drugu stranu slike. Tijekom iste godine savezne zemlje prijavile su oko 53.800 planiranih deportacija, ali je više od 33.000 njih otkazano još prije nego što su osobe uopće predane policiji. Prema riječima šefa Savezne policije Dieter Romann, riječ je o sustavnom problemu koji opterećuje cijeli aparat.
Sedamnaest godina „privremene tolerancije“
U slučaju iz Kölna gradske vlasti su godinama produživale tzv. Duldung, privremeni boravak za osobe koje tehnički ne mogu biti deportirane. Kao razlog se u dokumentima gotovo uvijek navodi nedostatak putnih isprava.
Istodobno, u službenim evidencijama jasno su navedeni i mjesto rođenja – Bihać – i državljanstvo – Bosna i Hercegovina. Unatoč tome, rubrika o zemlji rođenja vodi se kao „neutvrđena“, što je čak i unutar njemačkih institucija izazvalo nevjericu.
Nakon dodatnih upita gradska uprava je priznala da nikada nije ni pokrenula postupak pribavljanja zamjenskih putnih dokumenata iz Bosne i Hercegovine. Obrazloženje je glasilo da se takvi postupci provode samo kada postoji realna mogućnost provedbe deportacije.
Obitelj s osmero djece i 7.300 eura mjesečno
U međuvremenu je muškarac s partnericom dobio osmero djece. Prema rješenju socijalne službe, obitelj mjesečno prima oko 7.300 eura temeljem Zakona o davanjima za tražitelje azila. Na godišnjoj razini to iznosi više od 87.000 eura neto.
Prema službenim statistikama, takav prihod ovu obitelj svrstava među deset posto financijski najjačih kućanstava u Njemačkoj. Samo u Kölnu trenutačno postoji još sedam obitelji slične veličine koje primaju usporedive iznose.
Ukupni godišnji troškovi za davanja tražiteljima azila u tom gradu premašuju 65 milijuna eura, dok su na razini savezne zemlje Sjeverna Rajna – Vestfalija u 2024. godini dosegnuli oko 825 milijuna eura.
Povratci u BiH uglavnom bez zapreka
Tvrdnja da deportacije u Bosnu i Hercegovinu nisu provedive ne potvrđuje se u praksi. Iz nadležnog ministarstva savezne zemlje navode da se povratci u tu državu u pravilu odvijaju bez poteškoća.
Tijekom 2024. godine u Bosnu i Hercegovinu deportirano je 38 osoba, a do kraja listopada sljedeće godine još 47. U oba razdoblja samo je jedan slučaj propao zbog nedostatka važećih putnih dokumenata.
Dug kazneni dosje i nove optužnice
Prema dostupnim podacima, muškarac je od 2010. godine višestruko osuđivan. Kaznena djela uključuju krađe, teški organizirani kriminal, krivotvorenje isprava, prijevare i nezakonito korištenje socijalnih pogodnosti. U većini slučajeva izricane su novčane kazne.
Trenutačno se protiv njega vodi novi kazneni postupak zbog prijevare. Prema optužnici, s pomagačem je u više navrata manipulirao poklon-karticama u drogerijama. Suđenje je prebačeno u ovu godinu.
Političke reakcije i optužbe na račun gradske uprave
Slučaj je izazvao oštre reakcije u političkim krugovima. CDU-ov zastupnik u pokrajinskom parlamentu Gregor Golland otvoreno je optužio gradsku upravu Kölna za nedostatak volje da provede zakon.
Prema njegovim riječima, običnim građanima i poreznim obveznicima teško je objasniti zašto se gotovo 90.000 eura godišnje isplaćuje obitelji osobe koja je višestruko kršila zakon i godinama trebala biti deportirana. Upozorio je i da ovakvi slučajevi izravno jačaju radikalne političke opcije.
Sustav koji sam sebe blokira
Kritike dolaze i iz Savezne policije. Dieter Romann upozorava da se deportacije često ruše u posljednjem trenutku, bilo bijegom osoba, bilo medicinskim potvrdama koje se pojavljuju neposredno prije leta. U kombinaciji s neodlučnošću lokalnih vlasti nastaje sustav koji formalno postoji, ali se u praksi ne provodi.
Slučaj iz Kölna danas se sve češće navodi kao primjer nefunkcionalne migracijske administracije. On pokazuje kako birokratska neodlučnost, pravne rupe i politički oportunizam mogu godinama blokirati provedbu zakona, uz visoku cijenu za javne financije i povjerenje građana u institucije.
