Parking ispred Kauflanda u Münchenu, subota, negdje oko deset ujutro. Jedan BMW serije 5, jedan Mercedes GLC, jedan Audi Q7. Sve redom nove münchenske registracije, sve redom opranih do sjaja. Iz Audija izlazi muškarac u tridesetima, zaključava ga dvaput, gleda se u prozoru kao u ogledalu i ulazi unutra. Za blagajnom stoji žena s kantom deterđenta i gleda u mobitel. Dvoje djece se guraju oko kolica.
Nitko ne priča o kreditu. To se ne priča.
Godišnji odmor kao ispit koji nisi tražio
Svake godine, krajem srpnja, autocestama prema jugu kreću kolone koje su neka vrsta pokretnog izložbenog prostora. Auti su gotovo uvijek noviji od stanova u kojima ti isti ljudi žive u Schwabing ili Neuperlach. Pune ih do stropa, djeca, kovčezi, jastučići za vrat i neka tiha napetost koja nije samo od dugog putovanja.
Jedna žena iz okolice Mostara, živi u Münchenu od 2009., jednom je to opisala posve bezazleno: “Moraš doći s nečim. Inače bude čudno.”
Nije objasnila čudno za koga.
Njen muž radi kao vozač kamiona, dobra plaća po njemačkim mjerilima. Ali svake godine u svibnju počne isti razgovor. Ne zato što stari auto ne vozi. Nego zato što stari auto ima već četiri godine i “izgleda nekako”. “Kad dođemo doma, moji stari pitaju kako nam je,” kaže ona. “Al ja vidim da gledaju auto.”
“Doma” kao mjesto gdje te ocjenjuju
Postoji razgovor koji se u dijaspori vodi stalno, ali nikad direktno. Vodi se kroz usporedbe koje zvuče kao pohvale. Kroz pitanja koja zvuče kao interes. Kroz šutnju koja dolazi kad netko kaže da radi u skladištu, a ne u uredu.
Marko ima trideset i sedam godina, živi u Münchenu od 2014., radi u IT-u. Kaže da je jednom, na svadbi u Splitu, sjedio za stolom s rodbinom koju viđa jednom godišnje. Netko ga je upitao što vozi. Rekao je da vozi Golfa, peticu, 2018. godište. Stariji ujak ga je pogledao i rekao: “A, još uvijek Golf.” Nije bilo zlonamjerno. To je bila konstatacija. Ali Marko kaže da je taj komentar čuo još tjednima nakon što se vratio u München.
Sljedeće godine kupio je Audija. Na kredit, četiri godine, četiri stotine eura mjesečno. Kaže da je auto lijep. Kaže da vozi dobro. A onda malo zastane i doda: “Ne znam ni sam zašto sam ga uzeo baš tada.”
Münchenska plaća, balkanski standardi
München je jedan od najskupljih gradova u Europi. Stanarine su astronomske, život je skup, a prosječna neto plaća koja Nijemcu omogućuje pristojan život, nekome tko šalje novac doma, pomaže roditeljima i štedi za stan, ta ista plaća je pod stalnim pritiskom.
Ali kad se razgovara među “našima”, na kavi u Schwaabingu, na roštilju u Englischer Garten, u WhatsApp grupama koje se zovu “Naši u Münchenu” ili “BH München”, novac se ne broji, nego se pokazuje. Ili se skriva tako pažljivo da to samo po sebi postane signal.
Jedna žena, Sarajka, tridesetdvogodišnjakinja, radila je godinama kao konobarica u restoranu u centru Münchena. Dobro je zarađivala, s napojnicama solidno. Ali nikad nije mogla reći što radi bez nelagode. “Kažeš da radiš u ugostiteljstvu i svi nekako… ne kažu ništa, ali osjeti se. Kao da nisi dovoljno napredovala.” Prije dvije godine upisala je tečaj za računovodstvo. Nije zato što ne voli posao koji radi. Nego jer, kaže, “lakše je kad možeš reći nešto što zvuči bolje.”
Kredit kao kratki spoj između stvarnosti i slike
U Njemačkoj je kredit za automobil potpuno normalna stvar. Nijemci ga koriste pragmatično, izračunaju rate, usporede ponude, pitaju računovođu. Za mnoge ljude iz dijaspore kredit funkcionira drugačije. On je instrument kojim se kupuje slika prije nego što je plaćena.
Slaven ima trideset i četiri godine, došao je u München sa sedamnaest, s roditeljima. Odrastao je tu, govori bez akcenta, ima njemačke prijatelje, gleda Bundesligu. Ali kaže da se nikad nije potpuno othrvao osjećaju da mora nešto dokazivati, i to ne Nijemcima, nego “svojima”.
“S Nijemcima je lako,” kaže. “Oni ne gledaju što voziš. Ali kad dođe neko iz Bosne, ili kad ideš doma, onda se gleda. I ti to znaš. I pripremaš se za to, a da nisi ni svjestan da se pripremaš.”
Slaven je prošle godine uzeo novi Mercedes C-klase. Rate su mu visokih petsto i nešto eura mjesečno. Stan mu je u Neuperlach, dijeli ga s cimerima, jer sam ne može priuštiti stan u boljoj četvrti. “Auto je lakše,” kaže. “Stan nitko ne vidi. Auto vide svi.”
Što se šalje kući, a što se prešućuje
Postoji i drugi sloj priče, onaj koji se odvija ne pred rodbinom doma, nego ovdje, u Münchenu, pred samim sobom.
Mnogi koji su došli kao mladi znaju točno koliko su godišnje poslali novca roditeljima. Znaju koji je tečaj bio kad su prvi put mijenjali valute. Znaju koliko je koštala operacija ocu, renovacija kuće, školovanje mlađeg brata. Ti troškovi se ne broje kao neuspjeh, oni su razlog dolaska. Ali oni troše, polako i sustavno, svaki pokušaj stvaranja nečeg svog ovdje.
Jedna Hrvatica iz Slavonije, živi u okolici Münchena od 2007., jednom je rekla nešto što ostaje: “Cijeli život sam pomagala doma i mislila da ću nekad početi živjeti za sebe. I onda ti jednog dana ispadne da imaš pedeset godina, kirija ti je ista kao i prije deset godina, a auta si promijenila tri.”
Nije rekla to s gorčinom. Rekla je mirno, kao netko tko je odavno prestao tražiti krivca.
Usporedba od koje se ne može pobjeći
U Münchenu postoji neformalna mreža koja funkcionira paralelno s njemačkim životom. Kafići, frizerski saloni, mesnice, crkve, mjesta gdje se govori jezikom koji Nijemci ne razumiju i gdje teku informacije koje ne idu kroz službene kanale. Tko je dobio stalno, tko je uzeo kredit za stan, tko se razveo, tko je otvorio firmu, čija su se djeca upisala na fakultet.
U toj mreži vijesti putuju brzo, ali uvijek kroz filter. Uspjesi se pojačavaju, neuspjesi se ublažavaju ili prešućuju. I svatko tko je dovoljno dugo u dijaspori zna kako se čita između redaka.
Jedan muškarac, Bosanac u ranim četrdesetima koji u Münchenu živi od 1999., rekao je: “Mi smo napravili jednu paralelnu Bosnu ovdje. Sa svim što to znači. I lijepim i ružnim.”
Nije objasnio što misli pod ružnim. Nije trebao.
Djeca koja sve vide
Djeca dijaspore o ovome pričaju drugačije od roditelja. Ona su odrasla između dva svijeta i naučila čitati oba. Mnoga od njih znaju točno koliko roditelji zarađuju, koliki je kredit, koliko košta ljetovanje za koje se cijelu godinu štedi. I često šute o tome iz neke čudne solidarnosti.
Jedna djevojka, dvadesetčetverogodišnjakinja, rekla je: “Tata ima Mercedes koji ne može priuštiti i stan koji jedva plaća. I svaki put kad idemo doma, on je najsretniji čovjek na svijetu. Ne razumijem ga, ali ga razumijem, skužiš?”
Ta rečenica, ne razumijem ga, ali ga razumijem, možda je najtočniji opis jednog cijelog načina života.
Münchenska jesen, trideset godina kasnije
Gastarbajteri prve generacije koji su dolazili u München sedamdesetih i osamdesetih imali su jednu stvar jasnu. Dođi, zaradi, vrati se. Plan je bio privremen. Većina se nije vratila. I njihova djeca, i djeca njihove djece, sada žive u gradu koji im je dom, ali koji to nekad i nije, ovisno o danu, o raspoloženju, o tome je li netko upravo s posla ili upravo s telefona s mamom.
Strah od neuspjeha u dijaspori nije isti kao strah od neuspjeha općenito. On ima posebnu dimenziju, dimenziju svjedoka. Netko uvijek gleda. Ili ti se tako čini, što na kraju ispada isto.
U jednom münchenskom kafiću, kasno poslijepodne, sjede dvojica muškaraca oko pedesete. Poznaju se trideset godina, od kad su zajedno radili na gradilištu. Jedan je sada vlasnik male firme, drugi i dalje radi fizički. Naručuju kavu, razgovaraju o djeci, o Bayernu, o tome kad su se zadnji put čuli s nekim iz sela.
Na parkingu ispred kafića stoji novi BMW. Pripada prvom. Drugi je došao autobusom.
Nitko od njih to ne spominje. Kava je dobra, razgovor teče, i oba znaju točno čiji je auto. I obojica se prave da to nije važno.
Možda i nije. Možda i jest. U dijaspori ta dva odgovora znaju živjeti jedan pored drugog godinama, a da se nikad ne razriješe.
