Njemački radnici i AfD postali su važan politički fenomen koji mijenja odnose snaga u Njemačkoj. Na posljednjim saveznim izborima AfD je prvi put postao najpopularnija stranka među radnicima.
Ovisno o istraživačkom institutu, za AfD je glasalo između 30 i 38 posto radnika. Međutim, nova studija pokazuje zanimljiv paradoks. Gospodarska i socijalna politika stranke ne donosi nužno najveću korist upravo toj skupini birača.
Prema analizi Sveučilišta u Tübingenu, AfD zastupa izrazito tržišno liberalnu politiku. Takav pristup naglašava manje poreze, ograničavanje državne potrošnje i slabiju regulaciju tržišta.
Od dijela tih mjera, prema drugim ekonomskim analizama, više bi mogli profitirati ljudi s visokim prihodima i imovinom. Zato se nameće pitanje zašto toliko radnika ipak bira AfD a piše DW.
AfD je postao najjača stranka među radnicima
Nekada je njemačko radništvo bilo čvrsto povezano sa socijaldemokratima i sindikatima. Međutim, ta je veza tijekom posljednjih desetljeća znatno oslabila.
SPD je dugo smatran političkim domom industrijskih radnika, zaposlenika s nižim prihodima i članova sindikata. Danas dio tih birača smatra da ih tradicionalne stranke više ne predstavljaju.
AfD je prepoznao taj prostor. Stranka se sve snažnije predstavlja kao zaštitnik običnih ljudi, radnika, nezaposlenih i građana koji se osjećaju zanemarenima.
Interni strateški dokument vodstva AfD-a pokazuje da stranka upravo te skupine vidi kao važno biračko tijelo. U dokumentu se navode radnici, nezaposleni i takozvani mali ljudi.
Razlog je vrlo praktičan. AfD ima slabiji ugled među dijelom obrazovanije srednje i više klase. Zato nedostatak podrške u tim slojevima želi nadoknaditi boljim rezultatima među radnicima.
Studija otkriva drukčiju gospodarsku politiku
Politolog Floris Biskamp sa Sveučilišta u Tübingenu analizirao je temeljni program AfD-a. Proučio je i sve programe stranke za izbore za Bundestag i Europski parlament od 2013. godine.
Rezultate je usporedio s odgovorima stranaka u njemačkom predizbornom alatu Wahl-O-Mat. Taj alat biračima omogućuje usporedbu vlastitih stavova s programima političkih stranaka.
Analiza je obuhvatila pitanja o porezima, socijalnim davanjima, državnim troškovima i regulaciji tržišta. Prema rezultatima, AfD se od osnutka nalazi na tržišno liberalnoj strani političkog spektra.
Na saveznim izborima 2025. AfD je u toj analizi ostvario rezultat od 92 posto tržišne liberalnosti. Samo je FDP, sa 100 posto, bio izraženije usmjeren prema takvoj gospodarskoj politici.
CDU i CSU ostvarili su 79 posto. BSW je bio na 29 posto, SPD i Zeleni na 25 posto, dok je Ljevica ostvarila osam posto.
Prema tome, ekonomski program AfD-a bliži je liberalima i konzervativcima nego tradicionalnim radničkim strankama.
Program i politički imidž nisu isto
Prema Biskampovoj interpretaciji, AfD nije bitno promijenio svoju gospodarsku politiku. Umjesto toga, promijenio je način na koji se predstavlja biračima.
Stranka govori o sigurnosti, domovini, obitelji, radu i poštovanju prema ljudima koji zarađuju vlastitim radom. Takve poruke izravno pogađaju osjećaj zapostavljenosti kod dijela radnika.
AfD-ov stručnjak za socijalnu politiku René Springer odbacuje tvrdnju da stranka samo prilagođava imidž. Prema njegovim riječima, druge stranke ostavile su veliku prazninu u zastupanju radnika.
Springer tvrdi da AfD popunjava tu prazninu. Kao ključne vrijednosti navodi domovinu, obitelj i osobni učinak.
Međutim, te vrijednosti nisu isključivo povezane s radnicima. One pripadaju široj političkoj i kulturnoj poruci kojom AfD privlači različite društvene skupine.
Bi li od politike AfD-a više profitirali bogati?
Institut ZEW iz Mannheima prije saveznih izbora 2025. analizirao je moguće učinke fiskalne politike njemačkih stranaka.
Prema toj analizi, od porezne i financijske politike AfD-a natprosječno bi profitirali građani s visokim prihodima i većom imovinom.
AfD osporava takve izračune. Springer tvrdi da oni ne uzimaju dovoljno u obzir neizravne troškove, poput cijene emisija ugljikova dioksida.
Ukidanje tih nameta moglo bi smanjiti troškove goriva, grijanja i prijevoza. To bi osjetili i radnici koji svakodnevno putuju na posao ili ovise o automobilu.
Ipak, veća potrošnja energije i veća imovina znače da bi od ukidanja takvih troškova u apsolutnim iznosima više profitirali bogatiji građani.
Rasprava zato nije jednostavna. Pojedine mjere mogu donijeti kratkoročno rasterećenje ljudima s nižim prihodima, dok cjelokupni porezni program više pogoduje imućnijima.
Zašto gospodarski interes nije presudan
Pretpostavka da birači uvijek glasaju prema vlastitom financijskom interesu pokazala se previše jednostavnom. Odluke na izborima oblikuju i identitet, osjećaj sigurnosti, migracije, povjerenje u institucije i osobno iskustvo.
Radnik može smatrati da mu je važnije pitanje migracijske politike od porezne olakšice. Također može glasati protiv stranaka koje povezuje s rastom troškova, birokracijom ili nesigurnošću.
Dio birača ne glasa samo za program. Oni glasuju i protiv političkog sustava u kojem se više ne osjećaju zastupljeno.
AfD tu frustraciju pretvara u vrlo jasnu poruku. Stranka tvrdi da problem nije samo odnos između bogatih i siromašnih, nego sukob između onih koji pripadaju društvu i onih koji dolaze izvana.
Od sukoba između bogatih i siromašnih do pitanja migracije
Klasična radnička politika temeljila se na podjeli između zaposlenika i vlasnika kapitala. Glavna pitanja bila su plaće, radni uvjeti, porezi i raspodjela bogatstva.
Prema Biskampu, taj je politički sukob izgubio dio nekadašnje snage. Istodobno su migracija, globalizacija i nacionalni identitet postali važniji u javnim raspravama.
AfD-ov političar René Springer taj pomak otvoreno opisuje. Prema njegovim riječima, socijalno pitanje 21. stoljeća više nije sukob između onih gore i onih dolje.
AfD umjesto toga govori o sukobu između onih unutra i onih izvana. Time se pozornost s bogatih, vlasnika kompanija i raspodjele imovine preusmjerava na migrante i korisnike socijalne pomoći.
Takva poruka može biti posebno učinkovita među ljudima koji osjećaju ekonomsku nesigurnost. Ona složene probleme pretvara u jednostavan politički sukob.
Slabljenje sindikata promijenilo je radnički identitet
Radnici su se nekada politički i društveno povezivali kroz sindikate. Postojala su radnička društva, sportski klubovi, kulturne organizacije i druga mjesta zajedničkog djelovanja.
U takvom okruženju razvijao se snažan osjećaj klasne pripadnosti. Radnici su svoje interese povezivali s plaćama, kolektivnim ugovorima i pravima zaposlenih.
Danas se sve manje radnika politički oblikuje unutar takvih organizacija. Brojni poslovi postali su privremeni, individualizirani i slabije povezani sa sindikatima.
Zbog toga je oslabio i tradicionalni radnički identitet. Političku prazninu sada popunjavaju teme poput migracije, sigurnosti, nacionalne pripadnosti i nepovjerenja prema institucijama.
AfD se u takvom okruženju ne mora predstavljati kao klasična radnička stranka. Dovoljno je da se predstavlja kao jedina stranka koja navodno sluša njihove strahove i frustracije.
Zašto socijalna obećanja drugih stranaka nisu dovoljna
Studija zaključuje da druge stranke ne mogu vratiti radničke birače samo obećanjima o većim plaćama i boljim socijalnim davanjima.
Problem je dublji od pojedinačnih ekonomskih mjera. Dio ljudi više ne vjeruje da država radi u njihovu korist.
Socijalna država za njih nije sustav koji poboljšava životne uvjete. Često je doživljavaju kao sporu, nepravednu i opterećenu birokracijom.
Istodobno vjeruju da drugi dobivaju više pomoći, iako sami godinama rade i plaćaju poreze. AfD taj osjećaj koristi kroz poruke o migraciji i navodnoj zloupotrebi socijalnog sustava.
Prema Biskampu, druge stranke moraju ponovno izgraditi povjerenje u državu. Građani moraju vidjeti konkretne koristi od javnih institucija, socijalnog sustava i političkih odluka.
Bez toga ni veća socijalna davanja neće automatski vratiti izgubljene birače.
AfD-ov uspjeh otkriva krizu tradicionalnih stranaka
Rast AfD-a među radnicima ne može se objasniti samo programom te stranke. On pokazuje i koliko su oslabjele veze između radnika, sindikata i tradicionalnih političkih stranaka.
Za dio birača ekonomski program više nije glavni kriterij. Važniji su osjećaj pripadnosti, nezadovoljstvo migracijskom politikom i dojam da ih političke elite ne razumiju.
Upravo zato AfD može istodobno zastupati tržišno liberalnu politiku i dobivati snažnu podršku radnika.
Stranka ne pobjeđuje samo obećanjima o većim prihodima. Ona biračima nudi jednostavno objašnjenje za osjećaj nesigurnosti i gubitka kontrole.
Dok druge stranke ne ponude uvjerljiv odgovor na taj osjećaj, njemački radnici i AfD vjerojatno će ostati jedna od najvažnijih političkih tema u zemlji.
