Predstava Fešta u Karlsfeldu počinje gotovo bezazleno. Došli ste pogledati komediju, očekujete smijeh i opuštenu večer, a Josipa Anković i Josip Ledina vrlo brzo daju do znanja da publika neće ostati sigurna u svojim stolicama.
Jer ovo nije predstava koju samo gledate. Publika je istodobno publika i dio jedne velike proslave godišnjice braka. Netko postaje kum, netko prijatelj, a netko završi na pozornici u sasvim neočekivanoj ulozi. Pojavljuju se čak i „ljubavnice“, a bračni par svoje „dijete“ pronalazi među gledateljima. I upravo je ta neposrednost jedan od najjačih aduta Fešte.
Predstava je u Bürgerhausu Karlsfeld održana u organizaciji ImageMakers Creative Agency i prijatelja, uz podršku brojnih pokrovitelja. Organizatori su hrvatskoj publici u Münchenu i okolici tako priredili kazališnu večer koja se svojim interaktivnim konceptom prilično razlikovala od klasičnih gostovanja predstava iz Hrvatske.
Publika postaje dio Fešte
Osnovna priča prati Josipu i Josipa, mladi i dobrostojeći bračni par koji slavi petu godišnjicu braka. Njihovo vjenčanje održano je 2020. godine, u vrijeme epidemioloških mjera, pa je sada stiglo vrijeme za pravu feštu.
Predstava je autorski projekt Josipe Anković i Josipa Ledine. Zajedno potpisuju tekst i režiju, zajedno igraju, a projekt je nastao u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu. Producent je Teatar EXIT.
Ideja da gledatelji postanu gosti na godišnjici nije tek zgodan kazališni trik. Ona je ugrađena u samu strukturu predstave. Gledatelji postaju prijatelji, rođaci, kumovi i poznanici. Neki se, često potpuno neočekivano, nađu usred radnje.
U Karlsfeldu je taj koncept vrlo dobro funkcionirao. Anković i Ledina neprestano traže reakciju gledališta. Izvode ljude na pozornicu, dodjeljuju im uloge i koriste njihove reakcije kao dio događaja. Pritom se stječe snažan dojam da dio tih situacija nadograđuju improvizacijom.
Improvizacija daje svakoj izvedbi nešto posebno
Upravo su ti trenuci jedan od zanimljivijih dijelova Fešte. Predstava očito ima svoju strukturu i točke do kojih mora doći, ali put između njih povremeno ovisi o tome što će napraviti ili izgovoriti netko iz publike. Glumci tada moraju reagirati odmah.
U Karlsfeldu su to radili vrlo prirodno. Nije bilo osjećaja da samo čekaju priliku za povratak na unaprijed naučeni tekst. Naprotiv, reakcije publike koristili su kako bi nastavili igru.
Zbog toga predstava dobiva nešto što potpuno zatvorena kazališna forma teško može ponuditi – osjećaj da gledamo nešto što se događa upravo sada i što možda već na sljedećoj izvedbi neće izgledati potpuno jednako.
Takav oblik neposredne interakcije s publikom osobno dosad nisam imao priliku vidjeti u ovoj mjeri. I svidio mi se.
Josipa Anković ima energiju koju je teško ignorirati
Između Anković i Ledine na sceni postoji vrlo dobra glumačka simbioza. Osjeća se međusobno povjerenje, što je kod predstave koja toliko ovisi o publici posebno važno. Jedno drugome ostavljaju prostor, hvataju reakcije i održavaju ritam čak i kada u njihov pažljivo postavljeni svijet uđe potpuno nepredvidivi gledatelj.
Ipak, Josipa Anković ima scensku energiju koju je teško ne primijetiti. Nije riječ samo o glumačkoj tehnici. Ima izrazitu karizmu i onu vrstu pozitivnog seksipila koji nema mnogo veze samo s fizičkim izgledom, a mnogo više s prisutnošću. Kada izađe pred publiku, jednostavno zauzme prostor.
Njezina energija širi se pozornicom i vrlo brzo prelazi na gledalište. U jednom trenutku može biti glasna, zaigrana i komična, a zatim promijeniti ton dovoljno da iza lika koji smo do tada uglavnom doživljavali kroz humor počnemo tražiti nešto drugo.
Ledina joj pritom nije samo partner koji služi kao podloga. Njihova međusobna igra drži cijeli koncept na okupu. Bez uvjerljivog odnosa između njih dvoje teško bi funkcionirao i odnos s publikom.
Humor ne mora svima jednako odgovarati
Fešta je komedija, ali njezin humor neće nužno svakome jednako sjesti. Ni autoru ovih redaka nije svaka dosjetka bila podjednako bliska. To, međutim, nije ni potrebno da bi se cijenilo ono što Anković i Ledina rade na pozornici.
Njihova sposobnost da kontroliraju predstavu dok istodobno dopuštaju publici da je na trenutke izbaci iz unaprijed zacrtanog ritma zanimljivija je od pojedinačnih gegova. Možete se ne nasmijati svakoj šali, a ipak vrlo jasno vidjeti koliko je precizno cijela stvar postavljena.
A onda Fešta prestaje biti samo fešta
Najzanimljivije se, međutim, događa kada predstava počne mijenjati karakter. Veći dio vremena vodi nas smjerom za koji mislimo da ga možemo predvidjeti. Tu su brak, stereotipi, muško-ženski odnosi, rodbina, kumovi, ljubomora, sitne provokacije i dovoljno prepoznatljivih situacija da se publika može smijati i sebi i drugima.
Čini nam se da znamo kamo sve to vodi. A onda više nismo tako sigurni.
Bila bi šteta otkrivati što se događa u posljednjem dijelu predstave. Fešta svoju završnicu gradi na promjeni perspektive, a budućoj publici ne treba oduzeti taj trenutak. Dovoljno je reći da se iza komedije postupno pojavljuje mnogo ozbiljnija priča.
Smijeh postaje rjeđi. Neke stvari koje su prije nekoliko minuta djelovale bezazleno više nisu toliko bezazlene. Odnos koji smo promatrali kao materijal za komediju počinje pokazivati pukotine. A publika koja je do tada bila dio zabave odjednom postaje svjedok nečega mnogo intimnijeg.
Ispod humora krije se priča o današnjem braku
Tu Fešta postaje zanimljivija od obične komedije o bračnim odnosima. Predstava otvara pitanja koliko zapravo poznajemo osobu s kojom živimo. Koliko toga u odnosima prešućujemo? Koliko dugo možemo održavati sliku sretnog para?
I što se događa kada iza fešte, prijatelja, fotografija i društvene slike uspješnog života počnu izlaziti stvari koje nisu namijenjene gostima?
Autori ne nude jednostavan odgovor. I dobro je što ga ne nude. Nema potrebe ni da gledatelju na kraju objasne što bi trebao misliti. Posljednji dio predstave upravo zbog toga djeluje snažnije. Nakon puno smijeha dolazi trenutak u kojem dio publike jednostavno ostane zatečen.
Nema klasičnog happy enda
Fešta ne završava onako kako bismo nakon prvog dijela predstave možda očekivali. Nema uredno zapakiranog happy enda koji bi sve vratio na početak i omogućio nam da ono što smo upravo gledali jednostavno proglasimo komedijom.
Umjesto toga ostaje određena nelagoda. I nekoliko pitanja. Upravo je to možda najveće iznenađenje predstave.
Cijelu večer smijali smo se tuđem braku, njihovim slabostima, stereotipima i međusobnim podbadanjima. Na trenutke smo i sami postajali dio tog svijeta.
A onda nas Fešta gotovo neprimjetno dovede do mjesta na kojem se više ne smijemo samo njima. Počinjemo pomalo razmišljati o sebi.
Za ovakvu vrstu kulturnog događaja solidno je bila popunjena i dvorana Bürgerhausa u Karlsfeldu. Prema dojmu s mjesta događaja, bilo je zauzeto oko 60 posto raspoloživih mjesta. Riječ je pritom o velikom prostoru čiji Festsaal, ovisno o načinu postavljanja, može primiti nekoliko stotina posjetitelja.
Kazališnom predstavom večer nije završila. Nakon Fešte održana je i promocija knjige Željka Musića Ćile „Dan kad te stigne prošlost“, čime je program u Karlsfeldu dobio i svoj drugi, književni dio.
