Neću glumiti moralnu vertikalu niti tvrditi da se nikada nisam nasmijao nečemu čemu možda nisam trebao. Svi ponekad prijeđemo granicu dobrog ukusa.
Ali slučaj poštara iz Čapljine više nije jedna neukusna šala. Postao je ogledalo društva koje je izgubilo osjećaj za dobro i loše do te mjere da čovjeka osumnjičenog za utaju novca namijenjenog umirovljenicima pretvara u narodnog junaka, internetsku zvijezdu i reklamno lice.
Prema dosad objavljenim informacijama, Stipo Jukić, poštar iz Višića kod Čapljine, nestao je početkom rujna. Njegova majka prijavila je nestanak 7. rujna, dva dana nakon što joj se prestao javljati.
Policija je najprije tragala za nestalom osobom, a zatim utvrdila da je napustio Bosnu i Hercegovinu. Trag je vodio preko Mostara, Sarajeva i Turske do Bangkoka.
U isto vrijeme između 50 i 60 mirovina koje je prethodno preuzeo radi dostave nije stiglo korisnicima.
Protiv njega je 10. rujna podnesena prijava zbog sumnje da je počinio kazneno djelo utaje. Od tog trenutka policija ga više nije tražila kao nestalu osobu, nego kao osumnjičenika za kojim je raspisana operativna potraga.
Važno je reći da Jukić nije pravomoćno osuđen. Policija i tužiteljstvo tek trebaju utvrditi što se dogodilo, gdje je završio povjereni novac i postoji li njegova kaznena odgovornost.
Presumpcija nevinosti mora vrijediti za svakoga. Ali presumpcija nevinosti ne znači da ozbiljan slučaj moramo pretvoriti u festival dobrog raspoloženja.
Nestale mirovine, a javnost je vidjela avanturu
Hrvatska pošta Mostar naknadno je objavila da su sve mirovine na području Čapljine isplaćene 10. rujna te da su pokrenute interne provjere.
Umirovljenici su na kraju dobili novac, ali time nije izbrisano nekoliko dana neizvjesnosti kroz koje su prošli.
Nekome je taj novac trebao za lijekove. Nekome za struju i stanarinu. Nekome za hranu. Netko je možda morao nazvati djecu i tražiti pomoć. Netko je odlazio do pošte, provjeravao telefon i razmišljao kako će izdržati do isplate.
Mirovina za većinu naših umirovljenika nije dodatak na štednom računu. Nije novac za putovanje, večeru ili novi telefon. To je često cijeli mjesečni život stisnut u nekoliko stotina maraka.
Ipak, malo se ljudi zapitalo kako su se osjećali ljudi kojima novac nije stigao.
Javnost je radije gledala Tajland.
Društvenim mrežama širile su se snimke čovjeka koji navodno uživa u Bangkoku. Komentari su se pretvorili u navijanje. Dio ljudi slavio ga je kao mangupa koji je nadmudrio sustav.
Pojavila se Facebook stranica „Podrška Poštaru Stipi u Bangkoku“, a na platformi 4fund pokrenuta je „humanitarno-humoristična“ kampanja kojom se tražilo 15.000 eura za njegov povratak. Među šaljivo navedenim troškovima bili su avionska karta, krema za sunčanje i odvjetnik koji govori tajlandski i „naški“.
Možemo reći da je sve bila šala. Ali svaka šala pokazuje na čiji smo se račun spremni smijati.
Ovdje se nismo smijali političaru koji je pronevjerio milijune niti milijarderu kojem novac neće nedostajati. Smijali smo se slučaju u kojem deseci umirovljenika nisu dobili ono što im pripada.
Za njih nije otvorena stranica podrške. Nitko nije pokrenuo kampanju da im kupi lijekove dok čekaju mirovinu. Njihova lica nisu zanimljiva algoritmu jer na njima nema palmi, egzotičnih putovanja i balkanskog „mangupa“ koji se snašao.
Kada osumnjičenik postane reklama za kavu
Kada je izgledalo da je cijela priča već dovoljno neukusna, uključio se Crem Caffe Sušac.
Objavljen je promotivni video u kojem je priča o poštaru iskorištena kao reklama. Poruka je otprilike ova: na Tajlandu je bilo lijepo, ali tamo nema tako dobre kave, pa se poštar vratio kući. Na kraju traži da mu se „stavi jedna“, a proizvođač odgovara da je kava već pristavljena.
Video je napravljen uz pomoć umjetne inteligencije, ali za takvu “marketinšku genijalnost” umjetna inteligencija zapravo nije bila potrebna. Dovoljna je bila prirodna neosjetljivost. Ili neinteligencija….
Netko zadužen za marketing pogledao je priču o nedostavljenim mirovinama i čovjeku osumnjičenom za utaju te zaključio: „Ovo bi nam moglo prodati kavu.“
Ne znam tko Kavi Sušac radi marketing, ali bilo bi zanimljivo čuti sastanak na kojem je ideja odobrena.
Imamo li nekoga poznatog za reklamu?
Imamo poštara kojeg policija sumnjiči da je nestao s mirovinama.
Odlično. Neka kaže da se vratio zbog naše kave.
Što je sljedeće? Putno osiguranje koje pokriva bijeg do Bangkoka? Popust na kofere za putovanje s tuđim novcem? Odvjetnički paket „Tajland plus obrana sa slobode“?
Možda netko misli da je to brz, moderan i duhovit marketing. Ja mislim da je to marketing bez kompasa.
Ne znamo je li Jukić dao suglasnost za korištenje svog lika i priče. Ne znamo ni je li osobno sudjelovao ili je sve proizvedeno digitalno. Znamo da je službeni profil proizvođača objavio sadržaj i uključio se u pretvaranje ozbiljnog slučaja u veselu lokalnu anegdotu. Sigurno bi i Rakitić bio sretan da zna u kakvom se marketinškom društvu zatekao. Nogomet i lopovluk idu skupa?
To nije hrabar marketing. To je jeftino jahanje na tuđoj nevolji.
Mi ne volimo pravdu, nego „mangupe“
Na Balkanu dugo postoji romantizirana slika hajduka koji uzima od sustava i prkosi vlasti. Problem nastaje kada svakoga tko prekrši pravila počnemo proglašavati modernim Robinom Hoodom, ne pitajući kome je nešto uzeo i je li ikome išta dao.
U ovoj priči nema dokaza da je netko uzimao od bogatih i dijelio siromašnima.
Središte slučaja čini novac namijenjen umirovljenicima.
Pa ipak, dio javnosti poštara nije promatrao kao čovjeka čiju odgovornost treba utvrditi, nego kao junaka koji se „snašao“. Važnije je bilo što je stigao do Tajlanda nego što je ostavio iza sebe.
To je naš stari problem. Pošten čovjek nam je dosadan, a prevarant zanimljiv. Radnik koji trideset godina uredno dolazi na posao nema priču. Onaj koji nestane s tuđim novcem dobije tisuće komentara, fan-stranicu, kampanju i reklamu.
Poštar koji svakog mjeseca uredno dostavi svih 60 mirovina nije heroj. On samo radi svoj posao. Onaj koji ih ne dostavi i osvane u Bangkoku postaje legenda.
Kasnije se čudimo korupciji.
Čudimo se političarima koji kradu, direktorima koji unište poduzeće i ljudima koji preko veze dobiju posao. A čim isti obrazac dobije dovoljno zabavnu lokalnu priču, počnemo mu pljeskati.
Izgleda da nismo protiv krađe. Protiv smo samo dosadne krađe.
Ako priča ima egzotičnu lokaciju, viralnu snimku i dovoljno drzak nastup, spremni smo zaboraviti tko je ostao bez novca.
Umirovljenici su postali statisti u vlastitoj priči
Najružniji dio cijelog slučaja nije Tajland, kampanja ni reklama za kavu.
Najružnije je to što su umirovljenici postali statisti u priči o vlastitom novcu.
Znamo ime poštara. Znamo kamo je putovao. Znamo da se pojavio na snimci s djevojkom. Znamo kako se vratio i na kojem je graničnom prijelazu priveden.
Ne znamo gotovo ništa o ljudima čije mirovine nisu stigle.
Koliko njih živi samo? Je li netko morao posuditi novac? Je li netko odgodio kupnju lijekova? Koliko su puta zvali poštu? Je li im itko objasnio što se događa?
To su pitanja koja bi normalno društvo postavilo prije nego što osumnjičeniku otvori fan-stranicu.
U našoj verziji priče umirovljenici su kulisa, poštar je glavni lik, Tajland je scenografija, društvene mreže su pozornica, a kava je sponzor programa.
Ako vam to zvuči bolesno, dobro je. Znači da još nismo potpuno izgubili osjećaj.
Predao se, ali priča o nama ostaje
Jukić se 16. rujna vratio u Bosnu i Hercegovinu i pojavio na graničnom prijelazu Bijača. Policija ga je privela i saslušala, nakon čega je pušten da se brani sa slobode.
To što je pušten ne znači da je oslobođen odgovornosti. Njegovo privođenje, s druge strane, nije dokaz krivnje. Postupak tek treba pokazati što se dogodilo.
Zato ovaj tekst nije presuda Stipi Jukiću.
Ovo je tekst o nama.
O društvu koje je od slučaja napravilo zabavu prije nego što je pitalo za ljude koji su čekali mirovine. O ljudima koji su bili spremni prikupljati novac za njegov povratak. O proizvođaču kave koji je zaključio da je sumnja na utaju dobra podloga za reklamu.
Društvo ne propada samo kada političar ukrade milijune. Propada i kada obični ljudi prestanu osjećati nelagodu pred nepoštenjem.
Propada kada se poštenje smatra glupošću, a drskost sposobnošću. Kada žrtva postane nevažna jer nije dovoljno zabavna. Kada je viralnost važnija od odgovornosti.
Možda će se tijekom postupka pojaviti činjenice koje danas ne znamo. Možda će dio sumnji biti odbačen. Ali ništa neće promijeniti ono što smo već vidjeli.
Vidjeli smo koliko je malo potrebno da osumnjičenika pretvorimo u heroja. Jedan let za Bangkok, nekoliko snimki, pokoji komentar i reklama za kavu.
Nije nam ovako zato što su svi lopovi. Nisu.
Ovako nam je zato što smo počeli navijati za njih, pod uvjetom da nas dovoljno dobro zabave.
