Zabrana koncerta Jakova Jozinovića ponovno se pokušava pretvoriti u pitanje domoljublja. Kao da se ljubav prema Hrvatskoj danas dokazuje popisom dvorana u kojima jedan mladi pjevač smije ili ne smije zapjevati.
Jakov Jozinović ima 21 godinu, rođen je u Vinkovcima i tek gradi svoju glazbenu karijeru. Nije političar, nije ratni zapovjednik, nije pregovarao o granicama niti odlučivao o sudbini ratnih zarobljenika. Njegov posao je izaći pred publiku i pjevati.
Ipak, Mladen Pavković i udruga kojoj je na čelu pokušavaju od njegovih nastupa napraviti nacionalno pitanje. Prvo je problem bio SPENS u Novom Sadu, a sada bi sporan trebao biti i koncert u Nišu.
Tu više ne govorimo o čuvanju uspomene na žrtve. Govorimo o pokušaju da jedna udruga, odnosno čovjek koji govori u njezino ime, sebi prisvoji pravo određivati gdje hrvatski građani smiju raditi.
Branitelji su stvarali slobodnu zemlju, a ne privatnu policiju za koncerte
Pravi hrvatski branitelji nisu išli u rat kako bi trideset i pet godina poslije netko u njihovo ime sastavljao popise dopuštenih pozornica.
Borili su se za slobodnu Hrvatsku, a sloboda podrazumijeva i pravo građanina da sam odluči gdje će raditi, pjevati, putovati ili nastupati. To pravo može ograničiti zakon, sud ili nadležno državno tijelo. Ne može ga ograničiti priopćenje privatne udruge.
Svaka udruga ima pravo izraziti mišljenje. Može pozvati na bojkot, organizirati miran prosvjed i javno objasniti zašto smatra da je neki nastup neprihvatljiv. Međutim, između prava na kritiku i pokušaja zabrane postoji vrlo jasna granica.
Branitelji nisu jedinstven politički blok. Među njima postoje različiti ljudi, različita uvjerenja i različiti pogledi na odnose sa Srbijom. Zato nitko nema pravo govoriti kao da iza njega stoje svi hrvatski branitelji.
Posebno je apsurdno što udruga koja prema javno dostupnim podacima ima samo 18 članova pokušava nastupati kao glas svih hrvatskih branitelja i određivati gdje hrvatski izvođači smiju pjevati. Osamnaest ljudi ima pravo iznijeti svoj stav, ali nema pravo svoj stav predstavljati kao volju stotina tisuća hrvatskih branitelja.
Najlakše je iza svog imena staviti riječ „braniteljska“ i zatim svako osobno stajalište proglasiti glasom ljudi koji su branili Hrvatsku. Ali naziv udruge nije potvrda moralne nepogrešivosti niti dozvola da se upravlja tuđim životima.
SPENS je ozbiljna tema, ali licemjerje nije manje ozbiljno
Pitanje SPENS-a nije potrebno ismijavati niti umanjivati. Postoje ratna svjedočanstva i tvrdnje povezane s dovođenjem i zadržavanjem hrvatskih zarobljenika na području tog kompleksa tijekom 1991. godine. Ako su ljudi ondje bili ponižavani, zlostavljani ili zatvarani, njihova iskustva zaslužuju poštovanje i ozbiljno istraživanje.
Ali upravo zato takvu temu ne treba koristiti selektivno.
U SPENS-u su tijekom godina nastupali brojni poznati izvođači iz Hrvatske. Neki od njih imaju mnogo veće karijere i neusporedivo veću medijsku vidljivost od Jakova Jozinovića. Nisu svi tada bili izloženi istoj kampanji, istim zahtjevima i istom javnom pritisku.
Ako je sama dvorana neprihvatljiva zbog svoje ratne prošlosti, onda bi kriterij morao vrijediti za sve. Ne može se povijest uključivati samo kada je na pozornici mladi izvođač na kojem se jednostavno skupljaju medijski bodovi.
U protivnom više ne govorimo o principu. Govorimo o selektivnom moraliziranju.
Ako postoji čvrst stav da hrvatski izvođači ne bi trebali nastupati u SPENS-u, onda ga treba jasno obrazložiti i jednako primjenjivati. Treba se obratiti institucijama, razgovarati sa svjedocima i predložiti obilježavanje mjesta stradanja.
Slanje dramatičnih priopćenja protiv pojedinog pjevača nije ozbiljno čuvanje povijesti.
Niš nije SPENS, ali Pavkoviću sada smeta cijeli mjesec
Kod najavljenog koncerta u Nišu prvotni argument o SPENS-u više ne postoji. Niš nije Novi Sad, a dvorana u Nišu nije SPENS.
Kada se razlog za zabranu promijeni čim se promijeni grad, postaje jasno da problem možda nikada nije bio samo u jednoj dvorani.
Ako je sporan datum, postavlja se pitanje koliko dugo bi hrvatski izvođači trebali prestati nastupati. Dan, tjedan, mjesec ili cijelu godinu? Tko određuje kalendar dopuštene glazbe? Mladen Pavković, njegovih 18 članova ili netko treći tko sutra odluči da ima još jači domoljubni certifikat?
Takvom logikom vrlo brzo dolazimo do toga da je svaki nastup u Srbiji moguće proglasiti uvredom za žrtve. Nakon koncerata slijedili bi sportaši, glumci, pisci, poduzetnici i obični radnici.
Tada treba pošteno reći da se ne traži zaštita pojedinog mjesta stradanja, nego kulturna i društvena izolacija.
Netko može smatrati da hrvatski pjevači ne trebaju nastupati u Srbiji. To je legitiman osobni stav. Ali Jakov Jozinović ima jednako legitimno pravo misliti drukčije. Sve dok ne krši zakon i ne vrijeđa žrtve, njegov nastup nije izdaja Hrvatske.
Pavković drugima dijeli moralne lekcije, ali duguje odgovore o sebi
Posebno je neugodno kada stroge moralne lekcije javnosti dijeli osoba čije su se ime i vlastiti postupci također pojavljivali u pravno osjetljivom kontekstu.
U medijima su objavljivani navodi povezani sa seksualnim uznemiravanjem i postupkom koji je opterećivao Pavkovića. Takve navode treba formulirati odgovorno: optužba nije isto što i pravomoćna presuda i nikoga se unaprijed ne smije proglašavati krivim.
Ali javna osoba koja drugima mjeri domoljublje mora prihvatiti da će javnost postavljati pitanja i o njezinu moralnom autoritetu.
Ako od dvadesetjednogodišnjeg pjevača traži javno pravdanje zbog mjesta na kojem nastupa, onda i sama mora ponuditi vrlo jasne odgovore o vlastitom djelovanju. Ne može se od drugih tražiti besprijekornost, dok se pitanja o sebi odbacuju kao napad na branitelje.
Braniteljski status nije štit od legitimnih pitanja. Udruga nije sud, a njezin predsjednik nije državni cenzor.
Domovinski rat zaslužuje ozbiljnije čuvare od ljudi koji ga izvlače iz ladice svaki put kada im treba naslov u medijima.
Gdje je bila ta energija kada se hodalo za Liku?
Najviše o društvenom angažmanu ne govori ono protiv čega netko glasno ustane, nego ono o čemu uporno šuti.
Kada su ljudi u Lici upozoravali na zagađenje i moguće posljedice za zemlju, vodu i zdravlje stanovništva, nije se čula jednaka mobilizacija samozvanih nacionalnih autoriteta. Nije bilo toliko priopćenja, zahtjeva i dramatičnih poziva na obranu Hrvatske.
A što je obrana zemlje ako nije obrana njezine vode, tla, zraka i ljudi koji ondje žive?
Lakše je napasti mladog pjevača nego ozbiljne političke i gospodarske interese. Lakše je poslati priopćenje o koncertu nego mjesecima stajati uz građane koji upozoravaju na ugrožavanje njihova okoliša.
Koncert donosi naslov istoga dana. Borba za čistu vodu traži znanje, upornost i spremnost da se zamjeriš ljudima koji imaju stvarnu moć.
Tu se vidi razlika između stvarnog društvenog angažmana i predstave za javnost.
Pravi branitelji ne trebaju samozvane čuvare njihova dostojanstva
Velika većina hrvatskih branitelja živi svoj život daleko od kamera. Rade, brinu se za obitelji, liječe posljedice rata i ne pokušavaju upravljati karijerama mladih ljudi.
Upravo njima čini se najveća nepravda kada se svaka agresivna kampanja pojedinca ili udruge od 18 članova predstavi kao zahtjev „hrvatskih branitelja“.
Nije.
To je stav konkretne udruge ili čovjeka koji govori u njezino ime. Branitelji nisu dali nikome punomoć da u njihovo ime određuje tko smije pjevati u Novom Sadu, Nišu ili bilo kojem drugom gradu.
Pravi branitelj zna koliko sloboda košta. Upravo zato neće olako drugome oduzimati slobodu izbora.
Možemo razgovarati o ratnim mjestima, odgovornosti Srbije, nestalima, logorima i potrebi da se zločini priznaju. To su ozbiljna i još uvijek bolna pitanja. Ali mladi pjevač nije zamjena za institucije koje desetljećima nisu riješile te probleme.
Ako Hrvatska želi čuvati sjećanje na svoje žrtve, neka to radi kroz obrazovanje, diplomaciju, sudske postupke, muzeje i jasno obilježavanje mjesta stradanja. Ne preko zabrane koncerta mladića koji u vrijeme rata nije bio ni rođen.
Jakov Jozinović nikome ne oduzima pravo da ne kupi ulaznicu. Nitko nije prisiljen slušati ga, podržavati ga ili odobravati njegov izbor.
Ali ni Pavković ni bilo koja udruga nemaju pravo svoje mišljenje pretvoriti u zabranu.
Branitelji su Hrvatskoj donijeli slobodu. Najmanje što danas možemo učiniti jest ne dopustiti da njihovo ime služi kao paravan ljudima koji bi tu slobodu dijelili samo onima koji misle kao oni.
A ako već žele govoriti o obrazu, bilo bi pošteno da najprije javnosti objasne vlastiti.
