Trabant, „kutija na kotačima“ iz koje izlazi gust plavi dim, i dalje ponosno nosi titulu najgoreg automobila koji je čovjek ikad stvorio. Ipak, to malo i drčno vozilo iz nekadašnje Istočne Njemačke ne želi izumrijeti. Njegov opstanak duguje skupini zaljubljenika koji s velikom strašću obnavljaju stare modele i vraćaju ih na ceste.
Dok se Njemačka priprema za obilježavanje 35. godišnjice ponovnog ujedinjenja, Trabanti su ponovno sve češći prizor na cestama. Te male krntije, koje se prije čuju nego vide, dobivaju novu generaciju obožavatelja.
Prema podacima njemačkog autokluba KBA, danas je registrirano oko 40.800 Trabija. Prije deset godina bilo ih je tek 33.000.
Ljubav koja ne blijedi
Automehaničar Glenn Kuschan iz Berlina ima 58 godina i još uvijek popravlja Trabante. Među njegovim klijentima su ljudi svih dobi i zanimanja.
„Dolaze mi stariji koji su odrasli s Trabijem, ali i mlađi koji žele posjedovati komad povijesti“, kaže Kuschan za AFP.
I sam je veliki zaljubljenik u te automobile. U svojoj kolekciji ima čak 23 primjerka, među njima i bijeli model koji je pripadao njegovu ocu. Taj je automobil prešao više od pola milijuna kilometara.
„Trabi je postao simbol jednog vremena“, kaže Glenn. „Povezan je s padom Berlinskog zida i ujedinjenjem Njemačke. Zato ima kultni status.“
Automobil iz naroda
Prvi Trabanti proizvedeni su 1957. godine. Komunistički režim tadašnje Istočne Njemačke želio je stvoriti „auto za narod“.
Karoserija je bila napravljena od plastike pomiješane s vlaknima papira i pamuka. Time se štedjelo na čeliku, koji je tada bio teško dostupan.
Prozori na stražnjim sjedalima nisu se mogli otvoriti, a dvotaktni motor stvarao je oblake dima i glasnu buku.
Trabant je mogao postići najviše 112 kilometara na sat, što je izazivalo podsmijeh u Zapadnoj Njemačkoj, gdje su vladali BMW i Mercedes.
Ipak, unatoč manama, postao je simbol svakodnevice u Istočnoj Njemačkoj. Ljudi su ga voljeli zbog izdržljivosti, jednostavnosti i osebujnog izgleda.
Neuništiv simbol jednog doba
U DDR-u se na Trabanta čekalo godinama. Ponekad i do 15 godina. Kupci su birali između tri boje: krem, nebesko plave ili pepermint zelene.
Kada je Berlinski zid pao 1989. godine, mnogi su se Istočni Nijemci u svojim Trabijima vozili prema granici. Satima su čekali u dugim kolonama, dok su motori dimili i gušili zrak. Nakon ujedinjenja, većina ih je prodala, poklonila ili jednostavno ostavila na granici.
Posljednji Trabant, ružičaste boje, proizveden je 1991. godine.
Danas u Berlinu postoji i Muzej Trabija. U njemu se može razgledati kolekcija od dvadesetak automobila, a posjetitelji mogu i rezervirati vožnju kroz grad u tom legendarnom vozilu.
Thomas Schmidt, 49-godišnji zaposlenik muzeja, kaže da je praktički odrastao u Trabiju.
„Za mene je to dio identiteta“, govori Schmidt. „On je kao mali trkač na duge staze – može sve, neuništiv je.“
Dodaje i da je njegova jednostavnost posebna prednost. „Ako se pokvari, lako ga popravite. Dovoljni su čekić, kliješta i malo žice – i možete s Trabantom doći sve do Lenjingrada.“
