Rubrika Naše priče ovaj put donosi opsežnije iskustvo čitatelja iz Bosne i Hercegovine o iseljavanju u Njemačku — o kući koju je ostavio, kreditu koji ga je pratio, i odluci da krene ispočetka.
U Njemačku sam otišao 2014. godine. Imao sam solidan posao i kod kuće, plaća mi nije bila glavni problem. Problem je bila atmosfera koja se teško opisuje onima koji je nisu proživjeli — korupcija, politika, opća letargija koja je gušila svaki plan za budućnost. Otišao sam, dakle, ne zato što nisam mogao preživjeti, nego zato što više nisam mogao disati.
Kuća i kredit koji je išao uz nju
Kuću nisam htio prodati samo da je se riješim. Čekao sam pravu cijenu, čak i kad je to značilo čekati godinama. Na kraju sam je prodao za 75.000 eura — nije neka svota, ali u mom kraju, gdje je gotovo svaka druga kuća prazna jer su svi otišli van kao i ja, to je realna cijena. Kući sam dolazio jednom godišnje, u posjete od najviše dva tjedna, a kuću smo supruga i ja gradili zajedno. Odluka da je prodamo nije bila laka, no kad smo realno razmislili, shvatili smo da nam je odavno postala samo teret koji sam mogao pratiti tek izdaleka.
Uz kuću je išao i kredit u takozvanim švicarcima — kreditima vezanim uz švicarski franak koje su banke u regiji masovno odobravale sredinom 2000-ih. Kad je franak poskupio, rate su mnogima, pa i meni, narasle do granice isplativosti. Slične borbe vodile su se i u Hrvatskoj, gdje je udruga Franak godinama tjerala banke na obeštećenje dužnika, a slični problemi pogodili su dužnike i u Bosni i Hercegovini.
Kad sam došao u Njemačku, neko sam vrijeme uredno plaćao ratu. Onda mi je predsjednik udruge koja pomaže dužnicima u sličnoj situaciji savjetovao da prestanem plaćati. I prestao sam, svjesno. Zvali su me, i zvali, ja jednostavno nisam odgovarao na pozive. Banka je u međuvremenu ratu od 200 eura podigla na 400, pa sam po vlastitoj računici u jednom trenutku možda i preplatio ono što sam stvarno dugovao.
Nakon gotovo godinu dana šutnje, nazvali su me i ponudili nagodbu — da platim 7.000 eura, dok je dug na papiru iznosio 16.000, i da se kredit zatvori. Nisam pristao. Ponudio sam 4.000. Odbili su, i tako je potrajalo mjesecima. Onda su me iznenada nazvali i ponudili da platim samo 1.600 eura i da dug bude zatvoren. Sutradan sam sjeo na autobus, otišao, platio i skinuo hipoteku. Tek tada sam mogao i prodati kuću.
Novac preko granice i pismo koje me pretvorilo u osumnjičenika
Novac od prodaje nosili smo preko granice, u gotovini. Iznose veće od 10.000 eura potrebno je prijaviti, pa sam se prije puta raspitao u banci u Njemačkoj što mi je sve potrebno — uključujući potvrdu iz porezne. Na hrvatskoj granici sam prijavio novac i dobio potvrdu. Isto sam prijavio i svojoj banci u Njemačkoj, po svim pravilima. Barem sam mislio da će sve biti u redu.
Gotovo godinu dana kasnije stigao mi je dopis Financijske policije Bosne i Hercegovine. Bio sam pozvan kao svjedok u slučaju s ljudima za koje nikad nisam čuo. Kad sam nazvao da provjerim, rekli su mi da je riječ o meni, samo je ime pogrešno uneseno, i da sam zapravo u statusu osumnjičenika. Razlog? Iznio sam novac iz zemlje, a nisam to nikome prijavio, iako nigdje ne piše da sam to morao učiniti. Pitao sam ih, ako sam htio nešto sakriti, zašto sam onda sve prijavio na ulasku u Europsku uniju. Nije ih zanimalo. Uz pomoć odvjetnika na kraju sam dobio minimalnu kaznu, a cijeli me slučaj koštao 400 eura. I onda se ljudi pitaju zašto se iseljavamo.
Fondovi umjesto zidova
Novac od prodaje kuće uložio sam u ETF fondove. Za dvije godine narastao je 23 posto, odnosno oko 11.000 eura. To nam je danas zalog za mirovinu, ili za putovanja kad jednom u nju odemo.
Napomena uredništva: Poznato nam je u koje je fondove čitatelj uložio, no ne objavljujemo konkretne nazive kako ovaj tekst ne bi djelovao kao investicijski savjet. Ako vas zanima opći smjer razmišljanja o ovakvom ulaganju, pošaljite nam poruku putem Putokaz Facebook stranice, pa ćemo rado pojasniti na što obratiti pažnju.
Integracija u Njemačkoj
Jezik sam učio u hodu, nisam imao vremena za tečajeve. B2 sam položio prije sedam godina, i danas mi domaći ljudi znaju zamjeriti što loše govorim, iako u praksi funkcioniram sasvim dobro. To je nešto što svatko tko je učio jezik uz posao i obitelj, umjesto u učionici, vjerojatno prepoznaje.
Integrirao sam se dosta dobro. Imam prijatelje na svim stranama i ne bježim od kontakta — to mi je, čini se, pomoglo više nego sam jezik.
S djetetom smo posebno pazili oko škole. Htjeli smo da od prvog dana bude okruženo njemačkim, ne u mješovitom razredu gdje njemački dolazi na drugo mjesto. Nije bilo lako, ali smo našli njemačku školu koja ga je primila izravno, i ostvario je dovoljno dobre ocjene da se upiše u gimnaziju.
Moje mjesto je ovdje
Ovo je mjesto gdje danas živim. Volim svoju domovinu i rado se vraćam. No nekoliko dana dole redovito mi potvrdi da nisam pogriješio kad sam otišao. Nitko se ne mora složiti sa mnom — ovo je moj put i moja odluka.
Ono što mi se ovdje sviđa jest što mogu biti dalje od priča o ratu koji je završio prije više od trideset godina, a o kojem se kod kuće i dalje govori kao da je jučer bio. Moj svijet je otvoren i slobodan, ovdje sam ono što jesam. Ne zaustavljam se na sadašnjem — idem naprijed, učim, razvijam se, i nadam se da ću tako nastaviti do kraja života.
Odgovori