Često razmišljam jesam li možda prema nekim pojedincima iz našeg društva preoštar kada je u pitanju reakcija na glupost. Nastojeći uvijek prvo krenuti mirnim pristupom, često se nađem u zamci jer puno ljudi u današnje vrijeme svoju nesposobnost i neznanje prikriva agresijom i trenutnim napadom na sugovornika.
Nije to ništa čudno. Stara izreka kaže da je napad najbolja obrana, ali sam mišljenja da ta izreka nekako mora biti u međudjelovanju s nekim drugim stvarima. Na primjer, samokritikom. Ili još bolje, skromnošću.
Naravno da znam da nisam ni najsposobniji ni najpametniji. Jednostavno sam prosječan, u najboljem slučaju malo iznad prosjeka u pojedinim stvarima. Isto tako smatram da neke stvari mogu raditi bolje od drugih, dok u nekim stvarima glavnu riječ radije prepuštam drugima.
Kad vlastiti primjer postane mjerilo za sve
I zašto sam počeo ovaj tekst samim sobom, pitate se? Zašto sam sve to napisao o sebi? Pa odgovor je jednostavan: trend na društvenim mrežama, pa i šire, upravo je krenuti uvijek od samoga sebe.
E, sad dolazimo do problema: ljudi kreću od samoga sebe, ali s neke točke na kojoj su oni, pojedinci, na toliko višoj intelektualnoj razini od drugih da se potpunim neznancima odmah obraćaju na ti, da uzimaju svoj primjer kao nešto što bi ljudi morali slijediti jer su oni i njima slični u apsolutnom pravu.
Tu leži i mala zamka u logici: ako smatraš da si bolji od ostalih, onda ostali ne bi trebali biti u stanju postići isto što i ti. S druge strane, ako očekuješ da svi mogu što i ti, onda nisi ništa bolji od ostalih. Ali nema veze, tko će o tome razmišljati…
Rasprave u kojima nitko ne sluša
Tako sam se jedno vrijeme počeo upuštati u rasprave s raznim ljudima na forumima i u komentarima na različite postove pa se ne mogu oteti dojmu da nije u drugima problem, već u meni.
Kad pričam s ljudima i žalim se na te nesuvisle komentatore, često mi kažu da se ostavim toga jer se ne isplati raspravljati s takvima. Tada dolazim do zaključka da ti ljudi, s kojima često komuniciram uživo, uopće ne sudjeluju u takvim raspravama. Zašto? Jer nemaju vremena i volje za to.
Pričao sam neki dan s kolegom u Njemačkoj i on mi kaže otvoreno: Ja nemam ni vremena ni živaca objašnjavati nešto nekome kome se to nešto ne da objasniti. Jednostavno ne ide.
Kako možeš uvjeriti nekoga da Zemlja nije ravna ploča? Kako možeš uvjeriti nekoga da 5G i mikrovalna nemaju ništa zajedničko? Kako, s druge strane, objasniti nekome da se ne čudi pristranosti medija ako već 10 godina na vijesti nije dao ni centa?
Informacija je svima nadohvat ruke
Informacija je svima nadohvat ruke, a opet većina nema volje promotriti stvari iz više od jedne perspektive. Aktualni ratovi i rasprava o njima najbolje opisuju suludo stanje društva, gdje god se u Europi nalazili.
Polarizacija mišljenja isključuje svaku mogućnost da bi ona „druga strana“ možda barem djelomično bila u pravu. A polarizaciju mišljenja ljudi stvaraju upravo sami sebi čim algoritam na nekoj društvenoj mreži shvati da naginješ jednoj ideji.
To je loše. Ustvari, nije samo loše. To je katastrofa.
Besplatne stvari ipak imaju cijenu
Ljudi su navikli na besplatne stvari, ne shvaćajući da to itekako plaćaju, samo u drugoj valuti.
Plaćaju to svojom slobodom, slobodom govora, pravom na pristup objektivnim informacijama. Ne žele se potruditi saslušati drugu stranu. Ne žele staviti na papir činjenice, sagledati stvari iz šire perspektive jer to boli.
Boli od toga glava, pa to bolje ne raditi. Najbolje pročitaj naslov, shvati ga kako god znaš na temelju naslova od jučer i prekjučer pa izvedi zaključak. Po mogućnosti još komentiraj članak. Koji, podsjetimo se, pročita svaka peta osoba, a svaka sedma osoba pročita s razumijevanjem. I koji možda nije napisan objektivno.
Je li tako teško promisliti?
Je li tako teško pročitati nešto s razumijevanjem, promisliti i onda komentirati suvislo i konstruktivno? Ili je lakše oformiti mišljenje unaprijed, povući poprijeko zaključak i onda još, po mogućnosti, nekoga uvrijediti na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj inoj osnovi?
Ako mene pitate, mislim da bi nam kao društvu puno bolje bilo da počnemo uvažavati jedni druge. Jer kad to počnemo, sposobnost da promijenimo vlastito mišljenje doći će sama od sebe.
Samo treba slušati i misliti svojom glavom. To ne boli. Možda malo u početku. Ali ne boli kad se navikneš na to. Uostalom, za to glava i služi.
