GODINU DANA “LOCKDOWNA”: Evolucija homo sapiensa

Prvi slučaj Covid19 se u Njemačkoj pojavio krajem siječnja 2020 godine. Nismo imali osjećaj da ćemo nakon godinu dana i dalje pričati o tome. Što se promijenilo u našim životima od tada?

Homo sapiens kao vrsta je postao dominantan zahvaljujući izmišljanju priča i vjerovanju u iste. To je donijelo povezivanje i skupno djelovanje. Tako su nastale religije, novac, države, carstva. Tako smo postali dominantna vrsta u odnosu na sve ostale. Tko bi rekao da nakon tisuća godina, danas, cijeli koncept, cijela nauka dobija jedan poseban smisao značenja.

Vratit ću se ponovo na tu vijest da je virus koji se stidljivo širio svijetom i kao brojni do tada nije izazivao previše pozornosti. Jer je to još jedan u nizu koji se dešavaju tamo negdje, daleko od nas, od naših sigurnih demokracija koje nas kroz poreze koje plaćamo hrane, brinu o nama i daju nam sigurnost. Retrospektivno gledajući godinu dana smo u tzv. “lockdownu”. Što se promijenilo u tih 365 dana?

Osim što su nam temeljne slobode ozbiljno ugrožene poput toga da se ne smijemo viđati s ljudima u onoj mjeri na koju smo tisućama godina naviknuti, kao osnovna ljudska potreba socijalizacije, kako smo postali drugačiji? Da li to uopće vidimo ili primjećujemo? Ograničenje kretanja, nošenje maski, promjene pravila na dnevnoj bazi, nedostatak sastavnog dijela ljudskih života, zabave. Kafane, restorani, koncerti, birtije, sportski događaji, sve ono što nas u nekoj mjeri čini sretnim postalo je predmet čežnje poput luksuznog automobila ili vikendice na moru.

Život se preselio na društvene mreže kao apsolutni prostor gdje se “družimo”, komuniciramo, hranimo naš ego. Gdje jednostavno živimo. Nažalost taj prostor je dostupan svima pa i onima koji su pristupom internetu dobili priliku da kažu svoje mišljenje. Bez obzira kakvo ono bilo. Dobro ili zadojeno mržnjom, agonijom , nerazumijevanjem, šarlatanstvom, nekulturom. Pravih vrijednosti je sve manje. Dobrih vijesti isto tako. Nekada se cijenilo obrazovanje, kultura, fini maniri. Danas svaka “šuša” može bez odgovornosti da vrijeđa, blati, iznosi neprovjerene činjenice i generalno zagađuje prostor. Naravno, imamo izbor. Zaobići takva mjesta. No što nam onda preostaje?

Alternativa je mnogo. Ponajprije pronaći sebe. Raditi na sebi. Biti svoj. Educirati se. Biti bolji.

Pandemija je posebno utjecala i na nas “gastarbajtere”. Moderne nomade koji su svoju sreću potražili izvan granica svojih matičnih država. Jesmo li dodatno diskriminirani? Oduvijek postoji teza da smo građani “drugog reda”, da radimo lošije poslove. Da nas Nijemci ne vole. No budimo iskreni. To se dramatično promijenilo zadnjih godina. Ima nas svugdje. Radimo i bolje i kvalitetnije poslove. Završavamo škole, dodatne izobrazbe, komuniciramo. Vrijedni smo. I to se vidi. Sve je stvar osobnog izbora. No uskraćeni smo za normalne odlaske doma. Mjere koje smo doživjeli u zadnjih godinu dana smo uvijek očekivali s novom dozom straha jer tko zna kakvo sad pravilo oko prelaska granica dolazi i kako će utjecati na nas.

Koliko dragih ljudi niste ispratili na posljednji počinak jer niste mogli dobiti dovoljno vremena za put? Koliko noći su vam nedostajali vaši najmiliji? Koliko puta ste se poželjeli spakirati u ovih godinu dana i jednostavno otputovati dole? Zapaliti roštilj i popiti jednu ljutu?

Bojeći se za svoja radna mjesta kojih je u krizi sve manje trudili smo se poštivati pravila i sistem u kojem se nalazimo. Da li nas je taj sistem iznevjerio? Vjerovali smo u njega, mnogi još i dalje vjeruju ali nas je taj sistem ograničio više nego druge. Test ovaj, test onaj, papir ovaj, prijava, odjava, karantena, izolacija ako dolazite iz rizičnih područja. A spletom okolnosti mi smo od tamo gdje nešto ne valja i odmah je rizično područje. Drugima je životni problem bio taj što ne mogu na kavu do Mallorce ili Maldiva.

Koliko smo drugačiji nakon 365 dana “novog normalnog”? Koje smo pouke izvukli? Kako se pripremamo za sutra? To je izbor svakog ponaosob. Pandemija ne djeluje samo na naše financije, slobode nego i na pravo izbora. Izbor tko želimo biti nam ipak nitko ne može oduzeti. To je naše pravo. Cijepiti se ili ne je stvar izbora. No opet taj izbor, svjedoci smo svakoga dana postaje sve jasniji. Bez cijepljenja naše slobode će biti sigurno još više ograničene. A da se ne lažemo. Revolucije su se vodile na cesti a ne na društvenim mrežama. Možda zato što ih tada nije bilo? Možda više i nema istinskih revolucionara poput Robespierra, Che Guevare…? Ali zato vidovnjaka, mikrobiologa, virologa, ekonomista, doktora znanosti imamo sve više. Da, okrenite se. Oni su među nama, među vašim prijateljima, rodbinom. I sve znaju.

Pojavljuju se novi sojevi. Na taj način pandemija može trajati vječno zar ne? Koliko je potrebno…

Ili možda što mi više nismo isti. Što se zadovoljavamo s preživljavanjem. Koje će posljedice naša djeca imati od svega ovoga? Što djecu odgajamo s mobitelima i “tabletima” kupujući sebi malo vremena da predahnemo od sumanute konzumerističke utrke. Jer u konačnici sve se svodi na to. No glavna valuta je vrijeme. Vrijeme kojega imamo sve manje i koje prolazi pored nas galopirajući i ne čekajući hoćemo li se i mi pokrenuti. Naprijed ili natrag. Vječno je pitanje. O tome ipak odlučite sami…