POPIS STANOVNIŠTVA: Debakl i surova stvarnost na hrvatski način

Hrvatska javnost je izgleda ostala šokirana rezultatima najnovijeg popisa stanovništva pa se odjednom svi poznati i nepoznati s političke estrade čude brojkama ko pile batku, dok dijaspora u isto vrijeme na to gleda s još većim čuđenjem. Kako se nitko svih ovih godina tako javno ne čudi masovnom iseljavanju Hrvata iz svoje zemlje, nego sada, kad je više nego očito da se broj stanovnika smanjio za skoro 400 tisuća, sada su krivi svi. Upire se prstom u sve i svašta, al nikako da shvate kad jednom taj prst staviš u govno, on i dalje smrdi, u šta god da upirao poslije.

Ok, uzmimo u obzir da je ulaskom u EU Hrvatima otvoreno europsko tržište rada i da je bilo za očekivati kako će veliki broj nezaposlenih posao potražiti u jednoj od zemalja članica. Problem je što se dogodilo da su i oni koji su zaposleni podavali otkaze i spakirali kofere, a nitko se nije pitao zašto, iako je odgovor više nego vidljiv – gotovo svaki iseljenik koji je ikada išta htio reći o svom odlasku spomenuo je kako svoj život želi nastaviti u uređenoj zemlji u kojoj stvari funkcioniraju i u kojoj politika nije odlučujući faktor osobnog razvoja.

Gle, odlazili su ljudi u dijasporu oduvijek, da se ne lažemo. Neki od nesretnika su putujući ka boljem životu bili i na Titanicu, a i Nikola Tesla je puno prije Tita skužio da na području gdje je bitno jesi li Srbin ili Hrvat neće ništa napraviti od sebe pa je uhvatio crtu. Samo, bitna stvar u cijeloj toj povijesti odlazaka u dijasporu je što se stanovništvo Hrvatske konstantno povećavalo. A onda su došle devedesete i Balašević je o njima rekao sve u pjesmi.

Deluxe iseljavanje

Ovo sada je, baš ono, deluxe iseljavanje. Odlaze kompletne obitelji, djeca se rađaju u drugim državama, tamo upisuju škole, i za očekivati je da će se tamo i zaposliti i ostati živjeti. Onda se nađe neki pametnjaković i priča o demografiji. Ono, više je umrlih nego rođenih i te spike. Je, ako gledaš iz perspektive fotelje uhljeba u državnoj firmi. Ali ja se ipak s tim ne bi složio. Jako puno djece se rađa u drugim zemljama umjesto u Hrvatskoj, a razlog je što su im roditelji napustili istu, tako da eto matematičkog odgovora.

Podatak da je Hrvatska u zadnjih nekoliko godina dodijelila na stotine tisuća državljanstava osobama izvan domovine govori sve o tome. A uzmimo u obzir i da u dijaspori diljem svijeta danas živi oko tri milijuna Hrvata. Tri milijuna, ej! Pa na sljedećem popisu 2031. će više Hrvata biti u dijaspori nego u svojoj zemlji.  

Kampanja povratka puna laži i propagande

Kampanja povratka iseljenika je totalno promašena, nudi se nekih 200 tisuća kuna, ali samo za one koji pokrenu vlastiti biznis, a svi znamo kako to izgleda i završi u ovoj zemlji. Pa da je i 200 tisuća eura, cifra je smiješna, jer mislim da se novcem ne može kupiti obraz onih kojima se nešto smučilo ili zgadilo i koji su iseljavanjem shvatili da ih stranci u nekoj tuđoj zemlji više cijene i poštuju od njihove vlastite.

Laži i propaganda se nastavljaju i dalje jer priča kako u Hrvatskoj ima posla je tipična urbana legenda i debela laž. Potvrđujem iz osobnog iskustva gledajući upravo u osobe koje su se vratile u domovinu i dalje ne mogu pronaći posao, pa čak i učlanjenjem u političke stranke ne uspijevaju riješiti taj problem. A pričamo o minimalcu, od kojeg se preživljava, ne živi. Javna je tajna da lokalni šerifi vedre i oblače životom običnih smrtnika, pa se čak ni sezonski poslovi poput javnih komunalnih radova ne mogu dobiti dok šerif ne pregleda listu i ne odluči tko će posao dobiti. Posao. Jebote.

Hrvati se premalo seksaju ili to ne znaju raditi

E sad, ako je ta demografija glavni gorući problem, onda ispada da se Hrvati ili premalo seksaju ili to ne znaju raditi. Ne vidim drugi razlog. Aha, vidim, seksaju se, ali u nekim drugim zemljama. Uzet ću jedan banalni prosjek svojih prijatelja i poznanika, recimo od njih deset. Dakle, od njih deset, osmero ih je u zadnje tri godine dobilo djecu. Ali u dijaspori. A mi štancamo i školujemo radnu snagu koja će po izlasku iz škola i fakulteta spakirati kofere i kao gotov proizvod doći u Njemačku, Irsku, Švedsku, Austriju, Švicarsku, Kanadu, Ameriku… a tamo će ih, pogađate, dočekati raširenih ruku.

S druge strane, u vlastitoj domovini iseljenici postaju građani drugog reda, naziva ih se bjeguncima i izdajicama, a nerijetko se prekidaju i prijateljstva baš zbog ovakve tematike. Žao mi je takvih jer nemaju muda sami ustati i pokrenuti se, njima je draže trunuti i napadati one koji su nešto uspjeli napraviti od svog života. To je tužno. To je jadno.

Poanta ove teme nije život u dijaspori i gdje je što bolje, nego činjenica da je Hrvatska kao država sjebala stvar i da joj ljudi više ne vjeruju. Odlaze. A nered prvo treba pospremiti u svojoj kući i shvatiti da riba uvijek smrdi od glave, a ne repa.

Na kraju jedna glazbena želja, trenutni hit u Hrvatskoj: