Connect with us

Mozak na flašu

AKI RAHIMOVSKI: Mali vilenjak jedne velike generacije

Objavljeno

on

Preminuo Aki Rahimovski pjevač Parnog valjka

Velika generacija, obuhvaćena svima nama rođenima između dvaju ratova, ulaskom u još jednu godinu šalje posljednji pozdrav još jednoj u nizu odlazećih legendi. Zadnjih nekoliko godina, kao da su se dogovorili, počeli su nas napuštati baš pravi velikani. U tišini svitanja novog dana već se bojim i kavu popiti a da ne doznam kako je otišao još jedan od njih. Aki Rahimovski, mali, prepoznatljivi vilenjak nezamjenjivog glasa i posebne nježnosti, zatvorio je svoju stranicu dnevnika, sklopio oči i zauvijek utihnuo.

Aki Rahimovski možda nije bio medijska i estradna posvuduša i netko čiji je život obilježen skandalima, no bio je glazbena veličina nezamjenjivih vokalnih sposobnosti i najvažnija karika prepoznatljivosti Parnog valjka. Bez njega ovaj bend nikada ne bi bio što je bio, zato je uvijek i bio tu, od samoga početka do danas. Energija koja je na nastupima isijavala iz njega bila je očaravajuća, od žestokih rock izvedbi do savršeno nježno upakiranih balada, nešto što bi svaki bend poželio imati u prvom planu.

Zvijezda bez skandala

Jedan je od rijetkih nerođenih Zagrepčana koji je uspio postati i ostati pravi zagrebački dečec omiljen u generacijama diljem bivše Jugoslavije. Aki Rahimovski rođen je u Nišu u Srbiji, svoje djetinjstvo proveo je u Skopju u Sjevernoj Makedoniji, da bi kao mladić došao u Zagreb gdje je postavši glavni vokal tada novog rock sastava osvojio srca publike i kritike. Nikada za sobom nije vukao skandale niti se u išta slično upuštao, iako su mu ponekad to pokušavali nametnuti. Do kraja je ostao velika glazbena zvijezda s mirnim i povučenim obiteljskim životom daleko od očiju javnosti.

Sjećam se jednog od naših razgovora i njegovog hrapavog i pomalo pospanog umora u glasu, kada sam ga upitao kako uspijeva s toliko energije odraditi nastup kada ovako samo što ne zaspe, na što mi je odgovorio “To je neka druga dimenzija, drugi svijet. Kada izađem na pozornicu i kada me zabljesnu svjetla reflektora treba mi nekoliko minuta da shvatim gdje sam, a onda osjetim žamor publike i njihovu energiju koja polagano prelazi na mene i tada postajem najveći, iz mene izlazi svaki atom snage i emocije, kao kod nekog velikog sportaša koji igra utakmicu života.” I doista, isijavao je posebnom energijom. Onako tihom, povučenom, a opet dovoljno velikom da uđe u srca publike i da ju osjete.

Volio sam ići na koncerte Parnog valjka jer sam doista uživao u njima, a jedan od posljednjih bio je na stadionu u mom rodnom gradu. Okupilo se tu više od dvadeset tisuća ljudi, bio je to pravi spektakl. I baš na tom koncertu, sjećam se, s jednim od prijatelja komentirao sam kako je Parni valjak poseban i drugačiji od drugih bendova. Ako me i danas netko upita tko ima najbolju svirku i čiji koncert bih preporučio, moj odgovor bi uvijek bio Parni valjak. Oni su doista zvučali vanserijski, precizno, profesionalno i nekako produkcijski bogato. I kada je megaspektakl u pitanju, primjerice stadioni i arene, i kada je u pitanju neki klub ili kazalište s unplugged svirkom, Parni valjak je bio daleko iznad svih po produkciji i zvuku.

Oglasi

Veliko poštovanje i uzajamna ljubav s publikom

Čak i kada je Valjak odradio oproštajnu turneju i odlučio se pozdraviti od publike, a Hus i Aki krenuli u samostalne projekte, ja sam se potajno nadao da će se jednoga dana vratiti. I jesu, radi publike. Uvijek su ostali vjerni i dosljedni publici i zato i danas uživaju tako veliko poštovanje i uzajamnu ljubav koju su godinama stvarali sa svojom publikom.

Baš tada kada je Aki Rahimovski izdao svoj solo album s doista predivnim pjesmama, u uhu mi je zapeo “Vilenjak”. Pjesma koja nadmašuje ovozemaljsko i putuje u neke neslućene visine prema onima kojih nema i za koje poželimo da su ovdje s nama. Tada sam shvatio da je Aki baš jedan takav mali vilenjak koji nas svojom magijom čini emocionalno ispunjenima, i koliko god da je taj čovjek vizualno bio “mali”, ostavljao je dojam velikog glazbenika.

Tko će nam ostati kada svi odu?

U generaciji u kojoj sam odrastao ostalo je još jako malo živućih legendi. Baš nekako nakon odlaska Arsena, Olivera i Balaševića počeo sam se pitati što će nam ostati sada? Tko će s nama živjeti u ovom tmurnom i neizvjesnom vremenu ako svi oni odu? Ako odu oni uz čije smo pjesme odrastali, učili o životu i živjeli s njima. Na čije ćemo sada koncerte odlaziti i hoće li ove nove mlade generacije ikada razumjeti da “Jesen u meni” ima daleko veću emocionalnu dimenziju od neke poskočice sa šanka, da je “Neda” djevojka koja opisuje sve naše mladenačke ljubavi, kao i da je “Ljubavna” himna naših života? Bojim se da će to biti teško.

Ipak, dokle god Zagreb ima isti pozivni, pa bio on 041 ili 01, tamo će na spomen Akija uvijek biti neka lijepa i srcu draga uspomena protkana ljubavlju i nekim neobjašnjivim magičnim emocijama. A tebi, Aki, neka tamo gore bude lijepo kao i ovdje. I nemoj nas zaboraviti. Pošalji ponekad osmijeh dječaka ratnika u ova naša, danas posebno tužna srca.

Tužna je naša ulica otkada nisi tu, jer tužnu pjesmu pjevaju oni što ostaju. Zbogom Aki i hvala ti na svim predivnim godinama!

Oglasi
Continue Reading
Oglasi

Radio Putokaz Live stream

Oglasi

Handyshop Augustenstraße

Najave

Oglasi

S&P Auto Service

Blog

Oglasi

Facebook